Gotovo godinu dana nakon vojnog udara protiv Mohammeda Mursija, prvog demokratski izabranog predsjednika u povijesti najveće arapske zemlje, Egipat bira novog šefa države. No tko god misli da se kod ovih izbora radi o pravednom političkom natjecanju prema demokratskim pravilima mogao bi se razočarati kad bolje sagleda situaciju.

Naime, ovi izbori uvelike podsjećaju na referendume koji su bili uobičajeni u Mubarakovo doba: Gotovo je sigurno da će pobijediti Abdel Fatah al-Sisi, bivši zapovjednik egipatske vojske koji je u julu 2013. godine u biti preuzeo vlast.

Al-Sisi je ovoga tjedna već osvojio 94 posto glasova u dijaspori. To je iznenađujuća i rekordno visoka podrška, čovjek bi pomislio. No s obzirom na razvoj situacije u proteklih deset godina u Egiptu, ne može biti riječ o iznenađenju. No pođimo redom.

Demonizacija i isključenje oporbe

Nasilnim svrgavanjem Mursija u julu 2013. godine nije srušeno samo vodstvo zemlje, nego je van snage stavljen i Ustav koji je proguralo Muslimansko bratstvo.

Al-Sisijevo vojno vodstvo je nakon toga naložilo komisiji, koju je samo izabralo, da izradi novi Ustav. U prilično nereprezentativnom postupku i bez sudjelovanja javnosti stvoren je temelj za „demokraciju“ na Nilu kojom bi upravljala vojska – riječ je o temelju koji je skrojen prema potrebama vojske.

Ono što je uslijedilo, naravno, nije imalo veze sa slobodarsko-demokratskim nadama revolucije od 25. januara 2011. godine: U histeričnoj medijskoj kampanji režimskih medija nije samo Muslimansko bratstvo sustavno kriminalizirano, demonizirano i predstavljano kao mračna opasnost za domovinu. I liberalna i sekularna oporba, pogotovo aktivisti koji se bore za demokraciju i ljudi koji su u revoluciji sudjelovali od prvog trenutka, bili su izloženi brutalnom progonu.

Organizacije za ljudska prava u međuvremenu registriraju zastrašujuće visok broj kršenja ljudskih prava i sve više slučajeva sustavnog mučenja u egipatskim zatvorima. A da ne pričamo o smrtnim presudama protiv navodnih pristaša Muslimanskog bratstva koje je samovoljno pravosuđe donijelo ad-hoc.

Al-Sisi je kandidat vojske

Izlaskom na biračka mjesta Egipćani ovaj put nemaju ozbiljnog izbora jer je stvarna oporba ili zabranjena ili zastrašena. Hamdeen Sabahi, koji nema izgleda da pobijedi, vodi časnu, ali beznadnu uličnu izbornu kampanju protiv propagandne mašinerije državnih medija - i na taj način, ne svojom voljom, služi kao neka vrsta maske kako bi se sačuvao privid demokratskih izbora.

Osim toga, Al-Sisi sigurno nije nesebični sluga narodnih masa kako se rado predstavlja; on jest i ostaje čovjek iz redova vojske. U međuvremenu ga podržavaju gotovo sve državne institucije, pogotovo ispolitizirano pravosuđe, zloglasno ministarstvo unutarnjih poslova, divovska birokracija i masovni mediji koji nastupaju agresivno i propagandistički. Pravi je paradoks da se i puritansko-islamistička, i u političkom smislu zapravo nesposobna salafistička stranka al-Nur, ubraja u najvažniju skupinu zagovornika novog jakog muškarca na čelu Egipta. Još se ne zna je li to iz čistog oportunizma ili zbog pritiska Saudijske Arabije.

Osim potpune obnove represivne države, koja je zasjenila i Mubarakov policijski aparat, osobito je važna i naznaka da general Al-Sisi nema političkog iskustva i viziju o budućnosti novog Egipta. On nije uspio predstaviti ni politički program za rješavanje ogromnim ekonomskih problema u zemlji. Teško da se od njega mogu očekivati opširne strukturne reforme.

Puč se ne smije legitimizirati

Novi politički poredak u post-mursijevskoj eri u Egiptu financiraju i nose antidemokratske snage na arapskom području. Novi režim podržavaju osobito Saudijska Arabija i konzervativne monarhije iz zaljevskih zemalja jer se boje moguće revolucionarne dinamike koja bi mogla inspirirati njihovu sve nezadovoljniju mladež da traži veće slobode. Uz to dolazi i njihov strah od gubitka legitimiteta zbog uspona Muslimanskog bratstva. Oni bi se, naime, mogli legitimizirati i u islamskom i u demokratskom smislu. Egipat bi već odavno bankrotirao bez financijskih injekcija s Arapskog poluotoka.

S obzirom na to da je demokratska transformacija Egipta sad stvar daleke budućnosti te uzevši u obzir da su izgledi da će se situacija u zemlji poboljšati trenutačno loši, Europska unija bi s novim režimom trebala surađivati samo uz postavljanje jasnih uvjeta – i ni u kojem slučaju ne bi trebala legitimizirati puč koji se dogodio u julu 2013. godine.

Zato je trebala odustati od slanja izbornih promatrača jer ta međunarodna misija koristi samo novim moćnicima iz redova vojske i oligarhije.