Odlazak stručnih kadrova iz Srbije u pojedinim segmentima poprima zabrinjavajuće razmjere, ali jedan od glavnih problema ostaje nemogućnost da se utvrde tačne razmjere fenomena emigracije. Nedostatak precizne statistike sa jedne strane omogućava vlastima da minimiziraju problem odlaska obrazovanih ljudi, a sa druge dovodi do toga da se umjesto činjenicama često barata proizvoljnim utiscima.

Ono što se zna je da najveću šansu na zapadnom i svjetskom tržištu imaju stručnjaci informativnih tehnologija, programeri, inžinjeri raznih specijalnosti, a velika potražnja je i za ljekarima i medicinskim osobljem. Taj veliki pritisak na medicinsku struku je uslovio i gomilu katastrofičnih naslova u srpskim medijima. Problem odlaska medicinara iz Srbije svakako postoji, a o razmjerama i posljedicama tih odlazaka za DW razgovaramo sa doktorom medicine Milanom Dinićem, direktorom Ljekarske komore Srbije (LKS).

DW: Odlazak lejkara i medicinskog osoblja iz Srbije se često u srpskim medijima naziva egzodusom. U tom smislu postoji i bojazan građana kako „neće imati ko da ih liječi". Da li je ta bojazan opravdana?

Dr Milan Dinić: Ne. Zaista mislim da takav strah nije opravdan i utemeljen u realnosti. Srbija ima oko 30.000 ljekara i na populaciju od nekih sedam miliona ljudi to je sasvim dovoljan broj. Ali, ono što jeste zabrinjavajuće jeste starosna struktura ljekara, i to je ono o čemu bi trebalo da se povede računa prvenstveno zapošljavanjem mladih ljudi i blagovremenim obnavljanjem kadrova. Odnosno, ne bi trebalo čekati da neko ode u penziju pa da se tek onda neko primi na njegovo mjesto, prvenstveno zbog adekvatnog transfera znanja i iskustva.

Šta su glavni razlozi za odlazak ljekara i medicinskog osoblja iz Srbije, po onome što vi znate i po onome što oni sami navode kao razloge?

Na osnovu mojih saznanja definitivno postoji više razloga. Jedan je stručno usavršavanje, znači mogućnost bavljenja vrhunskom medicinom, zatim finansijski razlozi, zasnivanje porodice...Ima zaista različitih motiva i razloga i to je nešto na šta svako ima pravo.

Kad ste pomenuli stručno usavršavanje, često se moglo čuti da je neodobravanje specijalizacija jedan od glavnih razloga odlazaka ljekara?

To jeste bio veliki problem koji smo mi imali kao zemlja, i on je za nama. U proteklih osam godina procjena je bila takva da mi imamo previše ljekara specijalista, i u tom periodu nisu odobravane specijalizacije, ili su odobravane u jako malom broju. To je napravilo jednu prazninu od osam godina u edukaciji ljudi, koja se sada prevazilazi posebnim mjerama i intenzivnim upućivanjem ljudi na školovanje i doškolovavanje. Jer, vi danas u Srbiji zaista imate apsurdnu situaciju da nemate nijednog nezaposlenog ljekara specijalistu, a imate nezaposlenih 1500 ljekara opšte medicine. U pravu ste, problem jeste nastao zbog toga, ali u posljednje 3-4 godine se pokušava nadoknadi propušteno za tih osam godina i da se popuni ta praznina u edukaciji kolega.

Koliko su niske zarade u zdravstvu razlog za emigraciju medicinara?

Zarade defitivno jesu jedan od razloga, i mi ih ne možemo ignorisati kao jedan jako bitan faktor. Ali, kada su ljekari u pitanju oni dodatnu pažnju posvećuju načinu na koji obavljaju svoju djelatnost, a to znači da se trude da to bude na najbolji mogući i najkvalitetniji način. U Evropi imate više mogućnosti da se na jedan kvalitetniji način bavite medicinom, prije svega kada su uslovi rada i oprema u pitanju. Mislim da je i taj problem prepoznat od strane države, jer se sve više investira u zdravstvo, kako u infrastrukturu tako i u opremu. Finansije su mnogo širi problem države u svim djelatnostima, i sada se nekim promjena zakona planira i povećanje plata u zdravstvu.

Problem je nastao i što su ranije te zapadne zemlje štitile svoje tržište radne snage, i vi niste mogli tako lako da odete u Njemačku kao ljekar. Danas je Njemačka otvorila svoje tržište, prvenstveno u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, gdje postoji nedostatak zdravstvenih radnika. Skidanjem tih barijera vi ste sada otvorili jedno ogromno tržište sa daleko povoljnijim finansijskim uslovima, i to je pogodilo sve zemlje Istočne Evrope. Mi smo skoro bili na nekom evropskom sastanku, i iste ili slične probleme kao Srbija imaju Poljska, Češka, Rumunija, Bugarska, Hrvatska- zato što jednostavno ne mogu da se takmiče sa, recimo, Švajcarskom ili Njemačkom.

Ako već govorimo o konkretnim zemljama, u koje zemlje najčešće odlaze medicinski radnici iz Srbije?

Statistika, koju se mi trudimo da vodimo, na osnovu nekih indirektnih pokazatelja kakav je sertifikat o dobroj praksi koji izdaje Ljekarska komora, pokazuje da su to najčešće Njemačka, Švajcarska i Norveška. Naravno, možemo govoriti i o zemljama poput Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ali to su više aktivnosti koje su vezane za rad vikendom, ili u okviru nekih slobodnih dana koje imaju. Postoji i tenedencija odlaska na privremeni rad u zemlje kao što su Katar i Saudijska Arabija, ali to su vremenski oročeni ugovori i ljekari tamo odlaze na tri mjeseca, ili šest mejseci, pa se onda vraćaju.

Navodno je veliki pritisak na hirurge, pedijatre, anesteziologe i radiologe. To su stručnjaci koji se ne mogu zamijeniti preko noći?

Ne mogu da vam dam provjeren podatak za koji mogu da garantujem. Mogu da vam kažem nešto što je moja procjena, a ona je da više odlaze mladi ljekari, ljekari opšte medicine. Oni još nisu zasnovali svoju porodicu, i u nekom su periodu života kada su vjerovatno mobilniji i lakše mijenjaju mjesto boravka. A ljekari o kojima vi govorite, afirmisani stručnjaci, oni češće odlaze u zemlje koje sam pomenuo, recimo Arapskog poluostrva, gdje odlaze na ograničen period, ostvare neku zaradu, i onda se vraćaju.

Ljekarska komora Srbije izdaje i sertifikate ljekarima koji žele da odu u inostranstvo. Koliko takvih sertifikata izdate godišnje i koliko se na osnovu tih sertifikata mogu pratiti migracije ljekara?

Sertifikati dobre prakse su praktično potvrda da niste osuđivani pred Sudom časti Ljekarske komore Srbije, odnosno da niste napravili neki etički prekršaj, ili se na neki drugi način ogriješili o ljekarsku profesiju. Taj podatak nije potpuno pouzdan, jer vi imate 50 posto zemalja Evropske unije koje ne traže taj sertifikat. Ukupno se u LKS, i to je prosjek u posljednje tri godine kako se to prati, izda oko 800 sertifikata godišnje. Ali, ti sertifikati se izdaju i za privremeni rad, ali isto tako i za ljude koji odlaze i koji se trajno iseljavaju. Ljudi traže taj sertifikat i u namjeri da tako kažem okušaju sreću predajom dokumentacije, a sertifikat im je potreban. Pitanje je od svih ljudi koji su uzeli sertifikat, sa idejom da odu recimo u Njemačku, koliko je njih je zaista i realizovalo taj proces do kraja.

Možda bi ovde trebalo napomenuti da svake godine sa Medicinskog fakulteta stigne 1100 novih ljekara. Istovremeno oko 1000 ljekara svake godine ode u penziju. Ako, na primjer, pretpostavimo da svih 800 ljekara koji uzmu sertifikat ode u inostranstvo, to bi značilo da dobijamo svega nekih 300 novih ljekara. Ali, kao što sam već rekao to najvjerovatnije nije tako jer ne odu svi koji uzmu sertifikat u inostranstvo.

Šta je ono što država čini da se smanji broj odlazaka zdravstvenih radnika u inostranstvo iz Srbije?

Mogu pozitivno da se izrazim o svemu što se radi u proteklih godinu dana, koliko sam i ja na ovom mjestu, i o tome mogu da govorim. Postoji u ovom trenutku veliki projekat vezan za plan i program kadrova u Srbiji za narednih deset godina. To je projekat pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja, a uključene su profesionalne komore zdravstvenih radnika, Institut Batut, medicinski fakulteti, Republički fond zdravstvenog osiguranja, i radi se predikcija koliko ljekara će narednih godina otići u penziju, kolike su potrebe stanovništva, i na osnovu toga plan obrazovanja i zapošljavanja ljudi. Sa druge strane je pomenuti dio o ulaganju u infrastrukturu, kao i najavljeno povećanje zarada. Tako da ćemo tokom 2018 godine zaista vidjeti da li se krenulo tim putem i da li se to što je planirano ostvaruje.