U Berlinu su nastale mnoge poduzetničke revolucije. Ne treba se čuditi što je u ovaj grad doputovalo 13 vrhunskih ekonomista iz cijelog svijeta da bi baš u ovom gradu, promovirali novu revoluciju. Mjesto sastajanja je Think20 konferencija, skup globalnih lidera u borbi protiv gladi, klimatskih promjena i nejednakosti, organiziran od strane njemačkog predsjedništva G20.

Misija ekonomista je da CO2 treba dobiti jednu realističnu, relevantnu i globalnu cijenu. Do sada je sistem za trgovanje emisijom štetnih materija postojao samo u pojedinim zemljama i regijama. Međutim, cijena za ovu štetnu tvar je u većini slučajeva preniska da bi se desile bilo kakve promjene. To se mora promijeniti, uvjeravaju Joseph Stiglitz i Lord Nicholas Stern, američki nosioci Nobelove nagrade.

Britanski ekonomista Stern je prije više od 10 godina, u istoimenom "Stern" izvještaju izračunao posljedice globalnog zagrijavanja. Sada u Berlinu oba predsjednika "High-Level komisije za cijenu ugljen-dioksida" predstavljaju dokument koji bi se trebao pobrinuti za ovaj politički zapaljiv gas. Oni zahtjevaju više političkog zalaganja i sistem određivanja cijena, koji će donijeti stvarne podsticaje za investicije u obnovljivu energiju. S tim u vezi, oni prvobitno konrektno predlažu koliko visoka bi zapravo morala biti cijela ugljen-dioksida, da bi globalni ciljevi iz sporazuma u Parizu biti ostvarivi.

Do 2030. cijena od 50 do 100 dolara po toni

Cijena bi se smjela drugačije razvijati u zemljama u tranziciji i zemljama u razvoju, uzimajući u obzir njihovu ekonomsku snagu, ali bi ona ipak morala ostati u čvrsto određenim granicama da bi bilo efektivna, objašnjava profesor na londonskoj Školi ekonomije, Lord Nicholas Stern. "Da bi se globalno zatopljavanje držalo pod, u Parizu dogovorenim ciljem "2 stepena", cijena CO2 mora biti najmanje 40 do 80 američkih dolara po toni." Do 2030. godine bi se ovaj prag trebao postepeno dići na 50 do 100 američkih dolara po toni, a s ciljem da investiranje u efikasnost energije i obnovljive energetske izvore postane atraktivnije, kaže Stern.

Žurba je neophodna zbog brojnih novih elektrana koje u narednim godinama trebaju da se priključe na mrežu i obezbjede rastuću potrebu za energijom, kaže Stern. "Infrastruktura će u narednih 20 godina biti za dva puta veća i ako se to dogodi na bazi današnje, veoma prljave tehnologije, onda će cilj "dva stepena" biti dalek i nedostižan."

Stiglitz: "Američka vlada je propustila istoriju rasta 21. stoljeća"

Umjesto da raspravljaju o tome koliko koštaju klimatske promjene, ekonomisti koji podržavaju Sterna i Stiglitza, žele se usmjeriti na potencijal rasta efikasne klimatske zaštite. Dobitnik Nobelove nagrade, Joseph Stiglitz  navodi da se ima puno za uraditi i dobiti, pri tome misleći na predsjednika SAD-a, koji je na samitu G7 na Siciliji spriječio konsenzus o klimatskoj zaštiti. "Istorija rasta 21. stoljeća je oproštaj od fosilnog svijeta ekonomije", priznaje profesor Columbia univerziteta u New Yorku svom često kritiziranom zemljaku iz Bijele kuće.

Ekonomista Stern dodaje da će se i nakon mogućeg isključivanja Sjedinjenih Američkih Država iz pariškog klimatskog sporazuma, nastaviti svjetski raširen trend odlaska od uglja i okretanje prema vjetru i suncu kao izvorima energije. Na to ukazuje i pregled dešavanja u ključnim zemaljama kao što su Indija i Kina, kaže Stern. Takmičenje među elektranama na fosilna goriva oko obnovljivljivih izvora energije tamo je cijenu produkcije struje spustilo na nivo ispod 3,5 američkih centi po kilovat-satu. "Vjetar i sunce već sada mogu parirati uglju. Oni su čak i mnogo jeftiniji", kaže Stern. Ova činjenica je dovela do toga da se u Indiji preradi čitav novi plan za izgradnju elektrana. Indijska vlada navodi da nove elektrane na ugalj od vjetra i sunca mogu samo profitirati.

Joseph Stiglitz, koji je u Berlinu održao vatreni govor za energetski preobražaj, poziva se također i na mnoge prednosti koje donosi napuštanje fosilnih goriva. "Ova transformacija nudi ogroman potencijal koji će donijeti tehničke inovacije, bolji životni standad u gradu, bolji kvalitet zraka i ukupno bolje zdravlje čovjeka", kaže Stiglitz. Klimatolog Ottmar Edenhofer iz postdamerskog Instituta za istraživanje uticaja na klimu dodaje da država može koristiti prihod od oporezivanja CO2 u prevenciji siromaštva u državama u tranziciji i državama u razvoju. Kanadska vlada pokrenula je program na koji se može ugledati. Pored toga, na primjeru Njemačke, pokazalo se da su ekonomije koje su usmjerene na energetsku efikasnost, u isto vrijeme i naročito konkurentne ekonomije.

Edenhofer: "Bez cijene CO2, sve ostalo je ništa"

Klimatolog Edenhofer ne ostavlja mjesta sumnji da do poskupljenje ugljen-dioksida mora doći. Ostali politički instrumenti mogli bi nadopuniti takvu cijenu CO2 i pojačati njen efekat. "Ali ostali instrumenti ne bi bili u stanju zamjeniti jedan takav korak", kaže Edenhofer. Njemačka vlada se izjasnila na napad ekonomista. "I mi smo uvjereni da ugljen-dioksid treba imati cijenu. Cijenu, koja će biti dovoljno visoka da bi ponudila stvarne ekonomske podsticaje", naglašava u ime vlade Karsten Sach, direktor za klimatska pitanja pri Ministarstva za zaštitu okoliša. Da li će se ovo priznanje pretvoriti u djela koja će dovesti do oporezivanja CO2 u Njemačkoj, bit će poznato tek nakon državnih izbora. Predstavnik Svjetske banke objavio je na sastanku da će međunarodne organizacije sa sjedištem u Washingtonu uskoro finansirati samo još razvojne projekte u kojima će se ugljični otisak računati najmanje interno.  "Visoka emisija CO2 još uvijek ne utiče na odluku o odobrenju projekata Svjetske banke", izjavljuje direktor klimatske zaštite pri Svjetskoj banci, John Roome. Ostaje još mnogo toga da se uradi za mrežu klimatske zaštite "Carbon Pricing Leadership Coalition". Savez osnovan na Konferenciji o klimi u Marakeshu 2016. godine sastoji se od 25 državnih, 150 predstavnika privatnih kompanija i preko 30 aktera iz nevladinog sektora. Od njemačkog predsjedavanja G20, ostaje nada da će se od cijene CO2 doći i do komada realne politike.