Redžepa Tajipa Erdogana u stopu pratim otkako je 1994. godine izabran za gradonačelnika Istanbula. Na početku političkog putovanja doslovno je rekao: „Demokratija za nas nije krajnji cilj, već sredstvo za postizanje cilja. Vozom demokratije se vozimo koliko možemo, a onda ćemo u jednom trenutku izaći iz njega."

Mislim da je to bilo najiskrenije što je ikada rekao.

Zatim je odlučio da iz demokratskog voza izađe na stanici „politički islam". U poslednjih četvrt vijeka koristio je sve aspekte demokratije, a onda sve uništio: zakonodavstvo, izvršnu vlast, sudstvo, medije, univerzitete, civilno društvo i konačno: slobodne izbore.

„Sve pripada meni", reče i postade autokrata.

Ali i pored svega, poglavlje demokratije još uvijek nije završeno. Iako je Erdogan iz voza izašao, voz demokratije nastavlja dalje. Malo stane, pa opet krene, ponekad na putu bude prepreka, ali on ipak nastavlja. Ne treba zaboraviti: najmanje polovina društva je za demokratsku, slobodnu i sekularnu Tursku.

Opozicija jača nego ikada

To što je Erdogan sada uz pomoć pokornih sudija poništio izbore za gradonačelnika Istanbula dovelo je do neočekivanog rezultata: opozicione stranke su po prvi put stavili na stranu duboke političke podjele i ujedinile se. U toj velikoj koaliciji su socijaldemokrate, socijalisti, nacionalisti, kao i konzervativno-religiozne grupe. Ta koalicija poštuje i podržava volju birača na glasačkim mjestima. Nijedan drugi cilj, samo zajednički neprijatelj Erdogan je uspio da ih okupi. Polarizacija koju je forsirao sada vraća udarac – i to protiv njega.

Investitori, umjetnici, pravnici i prije svega protivnici iz redova vladajuće AKP, koji su do sada ćutali, počeli su da govore. Ljudi koji su ranije ćutali, izlaze na ulice. Oni koji su planirali da idu na odmor otkazali su letove kako bi mogli da glasaju na novim izborima u junu. Dan lokalnih izbora u Istanbulu, 23. jun, nešto je poput poslednje prilike da se turska demokratija zaustavi od pada u ponor.

Može li opozicija, koja je pobijedila na lokalnim izborima u Istanbulu – a onda ih zbog pravosudnih organa ponovo izgubila – pod takvim okolnostima ponovi da pobijedi?

Još uvijek je rano za optimizam. Pred nama je još sedam nedjelja. Erdogan, kojeg dobro znam, iskoristiće svaku mogućnost kako ne bi ponovo izgubio na izborima.

Imamo primjer iz prošlosti, koji me čini pesimističnim: kada je Erdogan 2015. godine prvi put doživio velike gubitke glasova na parlamentarnim izborima prekinuo je mirovne pregovore sa Kurdima i zemlja je zapala u haos. Tog ljeta više od 600 ljudi je poginulo u terorističkim napadima. Onda je stanovništvu ponudio izlaz iz haosa. „Dajte mi 400 mjesta u parlamentu (apsolutnu većinu) kako bi u miru mogao da se riješi taj problem." Na novim izborima je onda dobio pet miliona glasova više i haos je prošao.

Ti primjeri nagovještavaju šta bi u Turskoj narednih sedmica moglo da se dešava. Provociraće kako bi počeli da dolaze kovčezi. Kovčezi u kojima leže vojnici koji su izgubili život u borbi protiv kurdske paravojske.

Istanbul stepenište do uspjeha

Tijesna je trka između kandidata Republikanske narodne partije (CHP) i Stranke pravde i razvoja (AKP). Kandidat vladajuće AKP, Binali Jildirim, koji zapravo predstavlja vlast, djeluje sasvim izmučeno. Sa druge strane, Ekrem Imamoglu, kandidat opozicije, skida sako i zavrće rukave. Čovjek koji Erdoganu iz ruke želi da uzme Istanbul, blistao je tokom i nakon lokalnih izbora održanih 31. marta. Svojim nastupom i angažmanom postao je prava politička zvijezda.

Sa prijateljskom odlučnošću suprotstavio se bijesnom Erdoganu. Mnogi sekularni kolumnisti u Imamogluu već vide budućeg predsjednika Turske.

Istanbul je poput stepeništa do političkog uspjeha. Erdoganova karijera je počela na tim stepenicima, kojima se popeo do vrha i onda opet spustio dole. Imamoglu je na samom početku i stalno se penje. Dvojica muškaraca se sastaju na istoj visini tih stepenica, u najtoplijem turskom ljetu.

Turska je zemlja puna iznenađenja: pesimizam i nada se neprestano smjenjuju. Šta će odnijeti prevagu, to niko ne zna. Voz demokratije se u svakom slučaju sada brže kreće – nakon što je iz njega izašao Erdogan.

*Džan Dundar, 1961, je bivši glavni urednik lista „Džumhurijet" koji je Erdoganov režim zabranio. U Turskoj je osuđen na zatvorsku kaznu zbog navodnog objavljivanja državnih tajni. Živi u egzilu u Njemačkoj.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android