Turski predsjednik Recep Tayip Erdoğan je održao svoje obećanje. On opozicionoj Republikanskoj narodnoj partiji (CHP) nije dao šansu da učestvuje u vladi. Tom odlukom on je postao prvi predsjednik u istoriji Turske, koji je drugoj po redu partiji po broju dobijenih glasova, oduzeo mogućnost da uđe u vladu. Njegovo obrazloženje baca svjetlo na njegovo poimanje politike u Turskoj.

Pošto su napori u formiranju vlade, koje je poduzela njegova Partija pravde i progresa bili bez uspjeha, Erdogan nije više vidio mogućnost za koaliciju. To još jednom pokazuje da predsjednik, (koji bi po Ustavu trebao djelovati nadstranački), nije spreman da toleriše vladu u kojoj ne bi učestvovala njegova partija AKP. Sada Erdogan priželjkuje da se 1. novembra održe novi izbori. On je to saopštio prije nego što je prekrižen službeni rok za formiranje vlade. Ovi izbori bude u Erdoanovoj partiji AKP nadu da bi se mogla ponoviti slavna 2002. kada su pobijedili na izborima, potiskujući sve partije pred sobom.

No, tadašnja Turska se itekako razlikuje od današnje. 2002. godine je zabranjena Kurdska radnička partija PKK ubila šest turskih oficira za sigurnost. Prošle sedmice je u jednom danu ubijeno devet ljudi. Da ne spominjemo da se od sredine jula u terorističkim napadima skoro svaki dan se bilježe nove žrtve. 2002. godine je Turska pregovarala sa Al Kaidom. Tada je samo mali broj ljudi gajio simpatije ili se priključivao toj terorističkoj organizaciji. Alarmirajuće je međutim što danas postoji veliki broj Turaka, koji se priključuju "Islamskoj državi". Taj fenomen se ne može posmatrati odvojeno od trenutne turske politike.

Riskantna računica

AKP se nada da će najvažnija kurdska partija u Turskoj - Demokratska narodna partija (HDP), s obzirom na stalne napade PKK, biti kažnjena gubitkom glasova birača. No bez obzira na to zamislivo je i da birači pozovu na odgovornost aktuelnu vladu za njenu nesposobnost da uspostavi mir i red. To posebno važi za jugoistok Turske.

Politička nestabilnost i teroristički napadi nisu samo još dublje polazirali tursku javnost, već su se odrazili i na tursku privredu, što bi se također moglo negativno odraziti na izbornu računicu Erdoganove AKP.

Neke ankete pokazuju da AKP neće dobiti dovoljno glasova da bi sama mogla formirati vladu. HDP bi mogla biti treća stranka po broju osvojenih glasova u parlamentu a Partija nacionalističkog pokreta MHP bi mogla dogurati na četvrto mjesto po jačini. Opet druga ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da bi AKP ipak mogla biti najjača politička snaga i kao takva sama formirati vladu.

Zanimljivo je da pred održavanje prijevremenih izbora u medijima kruže različiti rezultati ispitivanja javnog mnjenja. To pokazuje da određene snage već sada pokušavaju da utiču na birače.

Borba za glasove turske dijaspore

U međuvremenu AKP pokušava da pridobije izgubljene glasove birača, koji su otišli prokurdskoj Narodnoj demokratskoj partiji (HDP). Tako je jedan zastupnik AKP nedavno rekao da bi u turskom parlamentu trebali biti zastupljeni i predstavnici Turaka, koji žive izvan zemlje. Cilj je da se osigura da oni budu zastupljeni u parlamentu kao i da se čuju njihovi zahtjevi i brige. Tako se ne bi mijenjao broj od 550 zastupnika u parlamentu, ali bi 15 poslaničkih mjesta pripalo predstavnicima iz inostranstva. No jedna takva promjena po Ustavu nije moguća do početka izbora. I stručnjaci ustavnog prava to tako vide.

Pa ipak bi Erdogan mogao pokušati da u izbornu kampanju jače uveže dijasporu, odnosnoTurke, koji žive u inostranstvu. Time u prvi plan dolazi Njemačka, jer bitan broj glasova upravo daju njemački Turci.

S druge strane, posjeta predsjedavajućeg HDP-a Selahattina Demirtasa Stokholmu pokazuje da on radi na tome da dobije kurdske glasove. Čini se da se ovaj put izborno bojište neće ograničiti samo na Tursku. Konačno ovi izbori će biti i borba za političko preživljavanje, prije svega Erdoganovo.