U Turskoj, uz posredovanje Ankare, ponovo su se sastali ukrajinski i ruski pregovarači. Ukrajina je, prema sopstvenim izjavama, tokom pregovora predložila Rusiji novi sistem bezbjednosnih garancija. Tursku takođe smatramo jednim od mogućih glavnih garanta, saopštila je ukrajinska delegacija. Poslije pregovora, zamjenik ruskog ministra odbrane Aleksandar Fomin najavio je da će njegova zemlja „radikalno" smanjiti vojne aktivnosti u blizini Kijeva i Černigova.

Neizvjesno je, međutim, da li će obećanja biti ispunjena. Ipak, sastanak je već diplomatski uspjeh za Tursku jer ima nade - nade u prekid vatre u Ukrajini, nade u rješenje.

Turski predsjednik Erdogan je prije pregovora naglasio da njegova zemlja nije igrala zvaničnu posredničku ulogu; ipak, Ankara je spremna da stvori uslove koji podržavaju mirovni proces. I prije rata, Erdogan je više puta nudio da bude posrednik. Međutim, njegovi prijedlozi nisu doprli do ušiju njegovog ruskog kolege Putina.

Za stručnjaka za Rusiju i slobodnog publicistu Ajdina Sezera, ovo nije iznenađenje. Jer, Ankara je sve do rata u Ukrajini jasno stajala na strani Kijeva, uprkos bliskim ekonomskim vezama sa Moskvom. Turska vlada je sklopila ugovore o oružju sa Ukrajinom i iskoristila je svaku priliku da brani integritet i suverenitet zemlje, rekao je Sezer u intervjuu za DW.

Tako je Ankara stala na stranu Kijeva. A prema Putinovom tumačenju, ona nije nezavisna, zbog čega je Rusija odbila Erdoganove ponude da bude posrednik, navodi Sezer.

U stvari, turski predsjednik je posljednjih godina više puta isticao punu podršku svoje zemlje Ukrajini i odbio da prizna Krim kao rusku teritoriju. Pored toga, Erdogan se predstavljao kao zaštitnik muslimanskih krimskih Tatara, za koje je Ankara izgradila stambene projekte i džamije.

Između dvije stolice

Od početka rata, međutim, Ankara je vodila još oprezniju liniju nego ranije. Predsjednik Erdogan ovaj stav naziva „aktivnom neutralnošću". U praksi, to znači nastavak održavanja bliskih odnosa sa obje zemlje, konstantni dijalog i nikako pravljenje grešaka.

Za Beate Apelt iz fondacije Fridrih Nauman u Istanbulu, turski predsjednik djeluje iz izvjesne nužde. Apelt, koja je takođe dugo vodila projekte u Ukrajini, smatra da je Ankara do sada imala uspješne odnose i sa Kijevom i sa Moskvom. Turska takođe ima poseban položaj u odnosima NATO-a i Rusije. Ako bi rat natjerao Ankaru da pokaže svoje boje, Erdogan bi, smatra Apelt, bio u dilemi, jer je s jedne strane Turska vezana kao članica NATO-a, a sa druge je zemlja u mnogo čemu zavisna od Rusije.

Odnos Ankare sa Rusijom

Turska je prije svega zavisna od ruskog gasa. Prema zvaničnim podacima, Turska dobija oko trećine svojih potreba za prirodnim gasom iz Rusije. Prvu tursku nuklearnu elektranu u južnom lučkom gradu Mersinu gradi ruska državna kompanija Rosatom. Rusija je vodeće inostrano tržište za turske građevinske kompanije, a takođe je i važno tržište za poljoprivredne proizvode iz Anadolije. Pri tom, Turska je prošle godine uvezla skoro 70 odsto svog uvoza pšenice iz Rusije. A svake godine oko 20 odsto turista u Tursku dolazi iz Rusije.

Beate Apelt godinama posmatra odnose Moskve i Ankare. Ona ukazuje na to da je Moskva, kako bi izrazila nezadovoljstvo podrškom Turske Ukrajini, više puta koristila trgovinske veze na štetu Turske. Tako je Rusija 2021, nakon što se Erdogan sastao sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, odmah obustavila komercijalne letove za Tursku. Posljednjih godina su sve češće vraćani turski poljoprivredni proizvodi zbog navodne kontaminacije pesticidima. Zanimljivo je da se to često poklopi sa „nepoželjnim" političkim koracima Ankare.

Bliski ekonomske veze sa Ukrajinom

Ali, Ukrajina je posljednjih godina takođe postala sve važnija za Tursku. Turske kompanije su od 2019. godine među najvažnijim direktnim investitorima u Ukrajini. Turska je prošle godine, sa volumenom od 4,5 milijardi američkih dolara, bila najveći strani investitor od svih. Prema Buraku Pehlivanu, predsjedniku Tursko-ukrajinskog poslovnog udruženja, u Ukrajini je prije početka rata bilo aktivno oko 700 turskih kompanija. Obim bilateralne trgovine dosegao je 7,4 milijarde dolara u 2021. godini. Tek 3. februara Erdogan i Zelenski su svečano potpisali sporazum o slobodnoj trgovini sa ciljem povećanja obima trgovine na 10 milijardi dolara godišnje.

Ankara takođe snabdijeva Kijev oružjem, poput turskih borbenih dronova tipa Bajraktar TB2. Osim toga, potpisano je nekoliko sporazuma između Kijeva i Ankare za nabavku motora i drugih komponenti za ratne brodove i borbene bespilotne letjelice.

Koliko dugo će se tolerisati aktivna neutralnost?

Ajdin Sezer pretpostavlja da će Turska nastaviti da se drži svoje sadašnje linije - „aktivne neutralnosti". S obzirom na intenzivnu diplomatsku razmjenu sa njemačkim kancelarom Šolcom, holandskim premijerom Ruteom i generalnim sekretarom NATO-a Stoltenbergom, Sezar ističe da izgleda da je i Evropa zadovoljna aktuelnom politikom Ankare.

Za Huseina Čičeka sa Univerziteta u Beču, trenutna politika Turske je mudra odluka. Jer, podrška Ankare Ukrajini znači i „gušenje geopolitičkih ambicija Rusije u cijelom regionu". Između ostalog, i u Siriji, gdje Turska za svoje ciljeve zavisi od dobre volje Moskve. Pored toga, sadašnja politika omogućava normalizaciju odnosa Ankare sa zapadnim saveznicima. Dakle, ostaje da se vidi da li će predsjednik Erdogan iskoristiti rat u Ukrajini da promijeni političku situaciju u svoju korist, kaže Čiček.

Turska je trenutno u teškoj ekonomskoj krizi, što se može pripisati i Erdoganovoj politici niskih kamata. Nedavno je zvanična inflacija bila 54 odsto. Godinu dana uoči narednih izbora, vladajuća stranka AKP sve više gubi podršku. Uspješno posredovanje između Moskve i Kijeva bi takođe moglo pomoći Erdoganu da barem zaustavi ovaj razvoj događaja.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu