Remarkov roman „Na zapadu ništa novo“ je portret jedne generacije koja je u euforiji ostavila školske klupe i otišla u rat. I na kraju izginula u smrtonosnoj ratnoj mašineriji.

Bilo je to vrijeme velikih prevrata i nesigurnosti. Tempo je diktirao tehnološki napredak: fabrike, automobili, nova naučna otkrića… Patrijarhalno društvo počinje da gubi na značaju, žene počinju da se bune protiv uloge u društvu koja im se tradicionalno nameće i traže više prava.

Oduševljeni, ogorčeni, ravnodušni

Staro je došlo do kraja, a novo je stiglo ubrzanim tempom. I preopteretilo ljude – a prije svega muškarce. Mislili su da rat može da bude „pročišćujuća snaga“. U ljeto 1914. slavili su početak rata i bili čvrsto uvjereni da će za Božić ponovo biti kod kuće. Ali, dogodilo se nešto sasvim drugo.

„Naučili smo da je čisto dugme važnije od četiri toma Šopenhauera. U početku smo bili oduševljeni, zatim ogorčeni i na kraju smo ravnodušno shvatili da nije duh taj koji je presudan, već […] vježba.“

Krvoproliće u rovovima, noći pod kišom granata i dosada između dva juriša: sve to je na svojoj koži doživio Remarkov mladi regrut i pripovjedač u romanu. Senzibilni đak postao je otupjelo polubiće.

„Jedan razvodnik (…) vuče za sobom smrskano koljeno; drugi ide ka mjestu za previjanje držeći sopstvena crijeva u rukama. (…) Surovost se dâ podnijeti, ukoliko joj se potčiniš, ali ubija ako o njoj razmišljaš.“

Spaljen i zabranjen

Remark je veoma drastično opisao ratna dešavanja, iako je on lično na frontu bio veoma kratko. Godine 1916. je mobilisan još kao đak, ali je vrlo brzo ranjen i prebačen je u ratnu bolnicu. Tamo je slušao priče sa fronta teških ranjenika, pravio bilješke i od toga je kasnije nastao njegov svjetski poznat roman. I dugo je tvrdio da je sve to sam doživio.

Roman „Na zapadu ništa novo“ (Im Westen nichts Neues) pojavio se u knjižarama 1929. – i preko noći postao jedan od najvećih uspjeha njemačke literature. Kritičari širom svijeta hvalili su djelo kao „pacifističku optužnicu protiv rata“. Ubrzo je ekranizovan i u Holivudu.

Roman je međutim smetao desničarima u Njemačkoj. Govorili su da je uspomenu na njemačke vojnike bacio u blato. Nakon što su nacisti 1933. preuzeli vlast, Remarkove knjige javno su spaljene i zabranjene. Njihov autor je prije toga emigrirao u Švajcarsku.

U stvari oduvijek apolitičan

Od 1939. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, a nakon rata, naizmenično u SAD i Švajcarskoj. Umro je 1970. u švajcarskom Lokarnu.

Erih Marija Remark do smrti je uživao imidž pacifiste i ubirao plodove svoje stare slave. Godinama kasnije priznao je da je oduvijek bio apolitičan.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android