"Veliki prasak” je nadimak koji je u žargonu Europske unije dat proširenju Unije na deset država 1. svibnja 2004. godine. Broj država članica preko noći je porastao s 15 na 25. Kontinent se ponovno ujedinio 15 godina nakon pada Zida i kraja sovjetske vlasti u istočnoj Europi. Prije 20 godina od Estonije na sjeveru do Slovenije na jugu ulazak se proslavljao narodnim festivalima i vatrometom, slavljeničkim govorima i probijanjem barijera. Sredozemni otoci Malta i Cipar također su se našli u društvu novih članova obitelji.

"Bio je to snažan signal Rusiji, ali ne samo to. Pokazao je sposobnost EU-a da donosi snažne odluke, da se širi i ispunjava uvjete. Čitava stvar se odvila u pozitivnom duhu zbog toga što su kako u zemljama EU-u tako i u novim članicama vladali politički uvjeti koji su bili povoljniji nego što su danas", kaže Kefta Kelmendi iz think tanka "European Council on Foreign Relations" u Bruxellesu.

Ujedinjenje nije imalo alternative

„Proširenje se pokazalo uspješnim kako za EU tako i za deset novih članica", kaže u razgovoru za DW stručnjakinja za EU Kelmendi. Gospodarski rast u zemljama pristupnicama uklopio se u zajedničko tržište. Demokracija, vladavina prava i sloboda medija ojačani su, kako je pokazala studija Zaklade Bertelsmann, instituta za društveno-politička istraživanja.

Iznimke su Mađarska i Poljska. Tamošnje su se vlade posljednjih godina odmaknule od europskih vrijednosti. U Poljskoj se trend preokrenuo u pozitivnom smjeru tek nakon promjene vlade prošle godine.

Kako smatra EU stručnjak Hans Kribbe s briselskog Instituta za geopolitiku (BIG), proširenju EU-a 2004. kao i odgođenom primanju Bugarske (2007.) i Rumunjske (2007.) te naposljetku i Hrvatske (2013.) nije bilo alternative, "Bilo je neizbježno učiniti ovo kao odgovor na povijesne preokrete i raspad Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka", smatra Kribbe.

Moguća još dva vala

"Europska komisija, naravno, navija i zagovara nova proširenja", kaže Hans Kribbe iz Geopolitičkog instituta u Bruxellesu. Interno, međutim, svjesni smo da također moramo naučiti lekcije iz velikog vala širenja. Prije svega, EU bi morala naučiti kako postati otvorenija i kako racionalizirati procedure i procese. No za sada nema plana i vremenskog cilja za takvu reformu sadašnje Europske unije.

Unatoč tomu se govori o sljedećim proširenjima. Tu je prije svega šest država zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija) kojima je članstvo obećano daleke 2003. No sad su se pojavile i Ukrajina, Moldavija i Gruzija kao najnoviji kandidati za pristupanje. Ove zemlje bi mogle dobiti ubrzani pristup posebice zbog prijetnje Rusije.

Državama Zapadnog Balkana stalno se iznova obećava pristupanje. Kancelar Olaf Scholz (SPD) voli u posljednje vrijeme ponavljati kako je sada vrijeme da se konačno djeluje. I tu prijetnja Rusije igra određenu ulogu.

No stručnjaci su skeptični. "Ne mislim da će doći do sljedećeg Velikog praska i zajedničkog ulaska, to ne bi funkcioniralo", kaže Tefta Kelmendi iz Europskog vijeća za vanjske odnose. Tih šest zemalja previše se razlikuju u svom razvoju i mogućnostima pridruživanja. Ona polazi od toga da će ove zemlje biti primljene jedna za drugom. Prvo Albanija pa Sjeverna Makedonija i Crna Gora. Srbija i Kosovo moraju riješiti svoj spor oko državnosti i manjina, smatra ova analitičarka.

U svakom slučaju, kako kaže Kelmendi, se ne može čekati da se riješe bilateralni sukobi u Srbiji i na Kosovu. To bi značilo da druge zemlje u regiji postaju taoci ovog sukoba. Osim toga EU je „previše usredotočena na stabilizaciju, a ne toliko na gospodarski razvoj."

Pristupanje Ukrajine: (pre)veliki izazov

U usporedbi s balkanskim državama, Ukrajina bi doista bila "veliki prasak" za Europsku uniju. Preko 40 milijuna ljudi, ogromne poljoprivredne površine, najsiromašnija zemlja u Europi i povrh svega teško je pogođena ratom koji im je nametnula Rusija. Pregovori o pristupanju trebali bi, unatoč tomu, započeti uskoro međuvladinom konferencijom.

U ovom trenutku, kaže Hans Kribbe, pravi problemi oko ovog proširenja se spominju javno kako se Europljani ne bi uplašili. "To je riskantna strategija. U jednom ćete se trenutku morati suočiti sa stvarnošću." Ulazak Ukrajine zahtijevao bi potpunu promjenu proračunaEU-a. Između ostalog današnji neto primatelji subvencija, primjerice Poljska ili Mađarska, najvjerojatnije bi postali neto platiše koje bi morale davati novac Ukrajini i drugim siromašnijim državama.

Jerzy Buzek,zastupnik u Europskom parlamentu od 2004. godine, kada je njegova zemlja Poljska ušla u EU, smatra da je teško predvidjeti kada će doći do sljedećih pristupanja, ali kaže kako treba ostati optimističan. Buzek je bio šef vlade 2001. i pomogao je u pripremi pristupanja svoj e zemlje Europskoj uniji. "Kad smo bili mladi, ulazak u Eu se činio nestvarnim no na kraju se ipak dogodio. To znači da trebamo sanjati i držati se svojih snova", rekao je Buzek u parlamentu, tijekom rasprave o novim članicama.

Turska, koja s EU-om pregovara o članstvu od 2005., vjerojatno neće pristupiti. Autokratski vođena država sve se više udaljava od europskih vrijednosti. "Turska je beznadan slučaj kada je riječ o pristupanju", kaže stručnjak za EU Hans Krippe s Instituta za geopolitiku u Bruxellesu. Ipak, EU bi trebala težiti bliskim, bilateralnim odnosima, privilegiranom partnerstvu, jer Turska ima ključnu geopolitičku poziciju kada je u pitanju obrana od Rusije i pitanja migracija.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu