Iako je od kraja rata 1999. godine u region investirano mnogo novca, Kosovo je i dalje evropsko sirotište. Većina stanovništva živi u siromaštvu, malo je radnih mjesta, ukoliko ih uopšte i ima, i uglavnom zavise od indirektne pomoći međunarodnih organizacija. Korupcija i kriminal su uhvatili maha, kao i u BiH u kojoj je situacija malo bolja. Ovaj dio bivše Jugoslavije, koji je od kraja rata pod međunarodnom upravom, danas bi morao biti model za sve susjedne države. Međutim, desilo se suprotno. Glavni razlog za stagnaciju u socijalnom, ekonomskom i političkom smislu u oba dijela BiH, je u tome da lokalni političari sami mogu malo toga postići konsenzusom.

EU je iz bosanske krize, koja traje veoma dugo, mogla naučiti lekciju za Kosovo. Zbog loše koordinirane inostrane pomoći, planirane napore za izgradnjom moderne javno-pravne zajednice na Kosovu, mogao bi ugroziti međunacionalni razdor kakav je poznat u Bosni.

Manje protokola - više kontakta sa stanovništvom

Privredi na Kosovu i u Bosni su prije svega potrebni masovni podsticaji kao i velike investicije u infrastrukturu. Isto tako su potrebne i jasne riječi upućene na adrese lokalnih političara. Poruka bi trebala glasiti: „Onaj ko bude dobro radio svoj posao, bit će mu dat novac, a onom ko ne sarađuje, bit će zavrnut ventil.“ Ukoliko EU ne pronađe lokalne partnere, onda bi evropske institucije same trebale preuzeti posao. Životni standard stanovništva ne bi trebao biti doveden u vezu sa ljudima koji sabotiraju razvoj.

EU bi u svojim južnoevropskim protektoratima trebala manje komunicirati sa političarima, a više sa građanima i udruženjima civilnog društva u koje se mnogo zaklinjala. Uprava EU treba slušati i glasove bosanskog i kosovskog stanovništva. U to spada i podrška medijima. Neophodne temeljne reforme na Kosovu i u BiH trebaju i škole.

Ako EU na Balkanu želi biti uspješna, onda mora BiH i Kosovo dovesti na nivo životnog standarda u Uniji.