Građani Republike Srpske su se sa skoro 100 posto glasova izjasnili za daljnje obilježavanje Dana Republike Srpske, iako je Ustavni sud BiH to zabranio. Što to sada znači za BiH? 

Sasvim je jasno da namjera tih ljudi koji su organizirali referendum, dakle predsjednika RS-a Milorada Dodika i njegove političke stranke, nije da jača zajedništvo u Bosni i Hercegovini. Namjera tog referenduma je bila potkopati zajednički rad unutar države Bosne i Hercegovine. A to je loše i, prema mom mišljenju, znak za to da Dodik i njegovi saveznici uništavaju Bosnu i Hercegovinu.

Službeni razlog za održavanje tog referenduma je bio Dan RS-a. No, što je stvarna pozadina referenduma?

Dan Republike Srpske je jedan veoma problematičan dan. Kada je Radovan Karadžić tada kao prvi predsjednik Republike Srpske 9. siječnja 1992. proglasio neovisnost Republike Srpske, to je išlo ruku pod ruku s planom koji je od 1991. bio pripremljen za protjerivanje nesrpskog stanovništva s područja koje je Republika Srpska prisvojila. To znači da je taj dan opterećen. A to zna svatko u BiH, ali i u međunarodnoj zajednici, ali i svatko tko je želio održati referendum o tom danu. Ne radi se, dakle, o pravnom pitanju obilježavanja Dana Republike Srpske, već o tome kako se treba zamisliti zajednički život u budućnosti i kako Bosnu i Hercegovinu učiniti zajedničkim projektom.

Zaoštrava li se ovakvim referendumima i sličnim koracima političara nacionalizam u Bosni i Hercegovini?

Da, sasvim jasno. Riječ je o etnonacionalizmu koji se širi u Europi. Tu BiH nije nikakva iznimka. Viktor Orban, premijer Mađarske, upravo saziva referendum o odlukama EU o raspoređivanju izbjeglica. Te vrste referenduma kojima se pokušava ljude nahuškati jedne protiv drugih, postaju sve popularniji. A tu u igru ulazi Europska unija sa svojom ulogom. Jer, ona izgleda nije u stanju da adekvatno reagira na takve izazove, provokacije i potkopavanja njezinih vlastitih vrijednosti.

Bosna i Hercegovina se, međutim, nalazi na putu u Europsku uniju, doduše sporo i u gotovo stalnom zastoju, ali je zemlja ipak započela proces europske integracije. Tako su sve glasniji zahtjevi da Europska unija, odnosno međunarodna zajednica, reagira na Dodika i njegove provokacije. Kako Vi to procjenjujete?

Tih zahtjeva je bilo još 2006. godine. Kada je Milorad Dodik bio premijer Republike Srpske hito je održati prvi referendum. Tada se radilo o neovisnosti Republike Srpske. Nakon toga je bilo drugih pokušaja provođenja referenduma o temama poput državnog suda, itd. Sada se to završilo u referendumu o Danu RS-a. Ali to neće imati konzekvence. A generalno gledano bi Europska unija ovo što se upravo dogodilo u Republici Srpskoj najradije ignorirala.

No, ovdje ima i jedan daljnji problem. To što se sada poduzima s ciljem potkopavanja uloge Europske unije na Zapadnom Balkanu, dijelom snažno podržava Rusija. Najkasnije od aneksije Krima 2014. godine Rusija igra veću ulogu na Balkanu i svojom politikom djeluje u pravcu eskalacije. Sada je Rusija otišla i korak dalje te očigledno podržava Milorada Dodika u njegovoj politici koja nije usmjerena prema Europi.

Proces približavanja Europskoj uniji, onako kako trenutno izgleda, nije u stanju da doista da važan politički impuls Bosni i Hercegovini. Čitav taj razvoj situacije više pokazuje gubitak autoriteta i gubitak ovlasti Europske unije na Zapadnom Balkanu. 

Što bi onda bilo dobro rješenje za Bosnu i Hercegovinu kako bi se mogla dalje razvijati i napredovati?

Postoje razne stvari koje sada treba uraditi. Europska unija mora govoriti jednim glasom o tome što se dogodilo (referendum o Danu RS-a, op.a.). Ona ne može ignorirati takav razvoj događaja. Valentin Inzko je u izjavi za medije kazao da Dodik planira održati referendum o neovisnosti RS-a 2018. godine. Stoga se sada treba pokazati odlučnost.

Mišljenja sam da se itekako treba ubrzati napredak BiH prema Europskoj uniji, ali se istovremeno mora pronaći mogućnost ponovno pokazati autoritet tako što bi se razmotrilo je li moguće provesti ciljane mjere protiv ljudi koji potkopavaju zajednički život u BiH. Mora se politički reagirati, djelovati na smirivanju sukoba i mora se poboljšati zajednički život u BiH. Ali, za BiH ipak nije na vidiku jednostavno rješenje.

Da li bi možda Njemačka mogla igrati pojačanu vodeću ulogu pri pronalaženju rješenja, uzimajući u obzir pokrenutu njemačko-britansku inicijativu na Zapadnom Balkanu?

Prije svega se radi o tome da Njemačka pojača svoje djelovanje na polju kulturne politike u toj regiji. Ukidanjem medijskih ponuda na jezicima u toj regiji, ali i razmjena učenika i neka druga polja - tu se puno toga propustilo. Na tom polju je Rusija puno toga učinila sa svojim porukama koje šalje. A te poruke Putinovog režima nisu prijateljske poruke kad je u pitanju miran suživot.

Njemačka bi trebala i u okviru Europske unije pokrenuti inicijativu da se govori zajedničkim glasom. Naravno da je njemačko-britanski tandem oslabljen zbog britanskog referenduma o izlasku iz Europske unije - koji također nije bio bez etnonacionalnih prizvuka. Problematika tog trenda jačanja etnonacionalizma u BiH je ta što je tamo još uvijek svježe sjećanje kod ljudi na ratna događanja 1990-ih godina. I, s obzirom na tu činjenicu, posebno je neodgovorno igrati se s tim emocijama i tim problemima.

 

Tobias Flessenkemper je projektni direktor pri istraživačkom centru CIFE (Centre international de formation européenne) u Nici, te kao sveučilišni profesor predaje Europsku politiku na Sveučilištu u Kölnu. Osim toga, član je predsjedništva Društva za jugoistočnu Europu.