U posljednje vrijeme je postalo uobičajeno da Angela Merkel potraži spas u umjetnosti svaki put kada su sve oči uprte i nju i kada se očekuje njena reakcija. Tako je za vrijeme stupanja na dužnost Donalda Trumpa radije promatrala francuske impresioniste, a za vrijeme susreta na vrhu Europske unije na Malti se posebno zanimala za jednu sliku Caravaggia. Doduše 'Pogubljenje svetog Ivana' je u svojoj okrutnosti i šefovima država ili vlada Europske unije moglo biti podsjetnik na tmurna vremena u kojima živimo. Pa ipak su sudionici summita na lijepom vremenu djelovali prilično opušteno.

Na njen oprezan način njemačka kancelarka nije željela niti sudjelovati u općim kritikama protiv američkog predsjednika Trumpa koje su se mogle čitati i u pismu poziva na sastanak kojeg je napisao predsjednik Vijeća Europe, Donald Tusk. Umjesto toga je tek izjavila kako "postoji široka suglasnost kako želimo dobre transatlantske odnose" i tu, podsjetila je Merkel, ima i zajedničkih točaka kao što je borba protiv terorizma, ali i drugih tema gdje je jasno kako će Europa morati više učiniti sama. Na primjer u njenim odnosima sa Afrikom i u pitanju obrane.

Nepovjerenje prema američkim obećanjima

"Mi moramo naglasiti naše vrijednosti i zaštiti naše interese", izjavila je Merkel. Njena glavna poruka okupljenim čelnicima jest da smo "snažni ako naše probleme rješavamo zajednički. Naša sudbina je u našim rukama." Drugi europski čelnici su mnogo jasnije iskazali svoje brige: "Trump je do sada već proveo dovoljno mjera da bi imali razloga za zabrinutost", izjavio je na primjer austrijski kancelar Christian Kern. I francuski predsjednik Hollande je ponovio svoju kritiku nove američke politike.

Britanska premijerka je i u Malti još jednom doživjela da smije biti na zajedničkoj fotografiji, ali da njena riječ više nema velikog značenja za Europsku uniju. Ona je okupljenim čelnicima izvijestila kako je protekao njen posjet Washingtonu i prenijela poruku kako Donald Trump "100 posto stoji iza NATO-a". Ali nepovjerenje je ostalo, jer nitko ne zna što da misli o obećanju tako hirovitog predsjednika.

May je u ime SAD pozvala Europljane da se konačno počnu pridržavati obaveze kao članice NATO-a da izdvajaju najmanje 2% BDP-a za obranu - zahtjev kojeg je jedva koja članica ikad ispunjavala. Ali i u tom zahtjevu nije naišla na razumijevanje. Previše je srdžbe u mnogo zemalja EU - između ostalog i u Njemačkoj - što baš Velika Britanija već godinama blokira bolju vojnu suradnju Europe. Tek sa Brexitom je i u tom pitanju došlo do pomaka.

Europa računa na Libiju

Britanska premijerka se još uvijek nada kako će sad London biti most između Europe i Sjedinjenih Država. Predsjednica Litve, Dala Grybauskaite je na te britanske ambicije tek zajedljivo primijetila kako "ne trebamo nikakve mostove. Komuniciramo sa SAD preko twittera." A Angelu Merkel isto tako nije osobito dojmila niti prijetnja Washingtona i Londona kako će drastično smanjiti poreze za poduzeća na što je izjavila kako "ne trebamo nikakvo natjecanje najnižih poreznih stopa."

Nakon sastanka je njemačka kancelarka izjavila kako "posao sa migracijom dobiva svoje obrise", što je jedini konkretni uspjeh ovog susreta. Sad će se učiniti sve što se može kako bi se prekinula izbjeglička ruta preko Mediterana i to na sličan način kako je zaustavljena Balkanska ruta sporazumom sa Turskom. Kako bi se to postiglo, nužna je suradnja sa Libijom makar je i Angela Merkel priznala da je stanje u toj zemlji "ostalo teško" i da će pobunjenički general Haftar, kojeg podupire Rusija, sudjelovati u novoj zajedničkoj vladi Libije. Svima je jasno i da se tek donekle mogu pouzdati sa obećanjima trenutnog europskog sugovornika, libijskog premijera al Saradža jer je veliko pitanje koliko široko seže njegova moć i utjecaj.

Žestoki prosvjedi humanitaraca

Ali u osnovi, plan je tu: Italija je već sklopila bilateralni sporazum sa Libijom kako bi se zaobišli pravni problemi koji bi nastali kada bi sugovornik bila EU. Ali Unija podržava Italiju koja će pomoći u obuci libijske obalne straže, čiji će zadatak biti pobrinuti se da brodice sa izbjeglicama uopće niti ne krenu prema Europi. Oni bi trebali biti zadržani u samoj Libiji, makar EU ipak ne želi sama preuzeti odgovornost za opremanje izbjegličkih logora. To bi trebala biti zadaća međunarodnih organizacija poput UNHCR-a i drugih. Europljani su libijskom premijeru ponudili 200 milijuna eura za njegovu suradnju, na što se on već požalio da je to premalo. Ali zbog toga ovaj plan neće propasti, nego prije zbog nemira i nesigurnosti koji potresaju ovu zemlju.

Humanitarne organizacije su opet oštro napale ove europske planove. One raspolažu pouzdanim informacijama o teškim povredama ljudskih prava u libijskim prihvatnim logorima, gdje se izbjeglice drži u užasnim uvjetima. Ali to nije odvratilo europske čelnike od njihovih planova: previše je važan cilj svakako zaustaviti rijeku izbjeglica iz Afrike. Na primjer Angela Merkel je spremna razgovarati o suradnji i sa drugim zemljama poput Etiopije koja bi mogla zaustaviti izbjeglice iz susjedne Eritreje i Sudana. A kad granice Europe budu čvrsto zatvorene, onda će biti i veća spremnost zemalja članica da razgovaraju o novom europskom pravu za azil. A tako bi bio možda već do ovog ljeta okončan jedan od najvećih problema Europe koji je muči već preko dvije godine.