U potrazi za teroristima i zločincima tajne službe u SAD i Evropi masovno posežu za privatnim informacijama ljudi, koji o tome ništa ne znaju. Oni nadgledaju komunikaciju miliona ljudi. Veliki američki internet-koncerni pohranjuju beskonačno mnogo podataka, prosljeđujući ih tajnim službama i organima za krivično gonjenje. To je postalo poznato 2013. godine, nakon otkrića koje je svijetu objelodanio kompjuterski stručnjak i saradnik američke tajne službe Edward Snowden.

Prepadnuti takvom situacijom, Evropska komisija, Vijeće Evrope i Evropski parlament su tri godine pregovarali o zaštiti podataka u zemljama članicama EU kako bi joj dali novu pravnu osnovu. Pri tome se radilo o tome da se odmjere interesi građana, preduzeća i tajnih službi i da se ustanovi novi i praktičan sistem u kontekstu ove senzibilne teme. U četvrtak (14.4.2016) će Evropski parlament glasati o novoj "Uredbi o zaštiti podataka", koja će u roku od dvije godine postati i važeći zakon u svih 28 zemalja, članica EU.

Različiti nivoi zaštite podataka u svim zemljama EU će na taj način biti ujednačeni. Na jedinstvenom evropskom tržištu će tako važiti jedinstven zakon. Istovremeno će biti usvojen Zakon o zaštiti podataka u oblasti policije i pravosuđa, koji dozvoljava sakupljanje i vrednovanje podataka sumnjivih osoba i svjedoka.

Najvažnije promjene:

1. Ko je vlasnik podataka o meni?

Nijedno preduzeće, niti ustanova ne smije prikupljati podatke o meni, izuzev ako ja to sam ne odobrim ili ako ne postoje pravne odrednice kojima me prisiljavaju na objavljivanje. Sakupljanje podataka od strane preduzeća, web-stranica i raznih uslužnih službi dozvoljeno je samo ako aktivno i izričito dam svoj pristanak. Do sada uobičajena "pretpostavka da postoji pristanak" putem kvačice na web-stranici više nije dozvoljena. Preduzeća smiju tražiti samo podatke, koji su za pružanje njihovih usluga neophodni.

2. Mogu li izbrisati podatke o sebi

"Pravo na zaborav" odnosno na brisanje podataka iz interneta se po prvi put izričito utvrđuje. Google, Facebook, Twitter i drugi skupljači podataka na moj zahtjev moraju izbrisati moje naloge i lične informacije i ne smiju ih prosljeđivati trećim licima. Podaci osim toga trebaju postati 'mobilni'. Ako prestanem da koristim usluge jedne firme da mogu da podatke prebacim na drugu. Internet-kompanije moraju, ako ja to od njih zahtijevam, da objelodane koje su podatke o meni memorisali, šta s njima namjeravaju da urade i kome da ih proslijede. Takva informacija mora biti "razumljiva i besplatna".

3. Šta moraju uraditi preduzeća i vlasti?

Firme i institucije, koje pređu određenu veličinu podatka, moraju imenovati opunomoćenika za zaštitu podataka, koji se brine o pridržavanju zadatih zakonskih odrednica. U manjim firmama je dovoljno da to bude jedan od saradnika, koji se time dodatno bavi. Moje lične podatke jedno preduzeće može koristiti u cijeloj EU, svejedno u kojoj zemlji članici mu je sjedište. U tom smislu više ne postoje granice. Preduzeća i koncerni sa filijalama u više zemalja EU mogu interno razmjenjivati podatke, ukoliko poštuju pravila o zaštiti podataka. Vlasnici web-stranica moraju se pridržavati niza novih pravila. Djeca ne smiju kao sada sa 13 već tek sa 16 godina davati pristanak za korištenje njihovih podataka. Prijavljivanje na Facebook biće teže. Vlasnici ili oni koji upravljaju web-stranicama moraće teoretski da provjeravaju starosnu dob.

4. Mogu li se moji podaci koristiti izvan EU ?

Preduzećima je dozvoljeno da moje osobne podatke ili podatke o meni prosljeđuju drugim zemljama poput SAD-a samo ako tamo postoji isti nivo njihove zaštite kao u EU. Evropski sud je u oktobru 2015. stavio van snage zakon između EU i SAD, kojim je načelno bilo dozvoljeno prosljeđivanje podataka i njihovo pohranjivanje u SAD. Momentalno EU i SAD rade na izradi novog sporazuma. Nove odrednice o zaštiti podataka predviđaju da države, u kojima vlasti imaju nesrazmjeran pristup podacima i provode masovno nadgledanje, ne smiju više da važe kao "sigurne luke". Firme iz Evrope ne smiju moje podatke davati službama SAD ili drugih zemalja. Od slučaja do slučaja biće potrebno potpisati sporazum između EU i treće zemlje. Pored toga ja moram imati mogućnost da se u trećoj zemlji sudski borim protiv korištenja podataka o meni.

5. Kome se mogu žaliti u slučaju zloupotrebe mojih podataka?

Biće uspostavljen "One-Stop-Shop": Sa žalbom se svako može obratiti svojoj nacionalnoj Službi za zaštitu podataka, svejedno koja je firma ili ustanova u kojoj zemlji EU koristila podatke o meni. U tu svrhu 28 nacionalnih Službi za zaštitu podataka treba da sarađuju i stoga će dobiti jednu vrstu krovne organizacije pod nazivom "Evropski odbor za zaštitu podataka". On ima posljednju riječ. Dotična preduzeća ne moraju se konfrontirati sa 28 različitih službi za zaštitu podataka, već samo sa službom one zemlje u kojoj je sjedište firme.

6 Kako se kažnjava zloupotreba?

Preduzeća, koja krše osnovne odrednice zakona, mogu biti kažnjena novčanom kaznom u iznosu do četiri procenta godišnjeg obrta firme.

7. Koje sve podatke smije koristiti policija i sigurnosne službe?

Organi krivičnog gonjenja, pod uslovom da imaju sudsko odobrenje, mogu ispitati telefonske razgovore, mailove i druge vidove komunikacije sumnjive osobe. Memorisanje podataka bez konkretnog povoda je u zemljema EU različito regulisano i nije dio "smjernica za zaštitu podataka u oblasti rada policije i pravosuđa". Pored toga, podaci svjedoka i žrtava moraju biti bolje čuvani.