Polako, presporo, mjere protiv izbjegličke krize u Evropi dobijaju obrise. Ministri unutrašnjih poslova su u Luksemburgu dali „zeleno svjetlo“ za raspodjelu izbjeglica prema fiksnom ključu. To je provizorno rješenje – na trajno ćemo morati još da pričekamo. Italija i Grčka tek sada počinju sa gradnjom većih prihvatnih centara. Granice EU će biti bolje kontrolisane; vodi se borba protiv libijskih krijumčara ljudi, oni čiji su zahtjevi za azil odbijeni trebalo bi da budu vraćeni kući. Ministri spoljnih poslova razgovaraju sa Turskom o boljoj saradnji kako bi se rijeka izbjeglica zaustavila već na izvoru.

Mnogo razumnih projekata. No, svi su u početnom stadijumu, a Evropskoj uniji izmiče vrijeme.

Može da se desi i da stvarnost pretekne sporu Evropsku uniju i njene mjere. Svakodnevno hiljade ljudi dolaze do njenih spoljnih granica i nastavljaju put preko Balkana ili Italije u srednju Evropu i prije svega u Njemačku. Mogli bi i mjeseci da prođu dok mjere EU zaista ne urode plodom i ne ispune svoj cilj, a to je smanjivanje broja potražilaca azila. Hoće li zemlje koje primaju najviše izbjeglica izdržati toliko dugo? Ili će Bavarci izgubiti živce i zatvoriti granicu sa Austrijom?

Njemačka – talac sopstvene politike

To bi izazvalo lančanu reakciju na „Balkanskoj ruti“. Sistem principijelno otvorenih granica, koliko god izgledao haotično, funkcionisat će samo dok Njemačka bude prihvatala izbjeglice. Kada bi Njemačka zatvorila granicu, hiljade izbjeglica bi ostale nasukane. Napetosti između Srbije i Hrvatske, naprimjer, koje se trenutno obuzdavaju uz velike napore, mogle bi da eksplodiraju za samo nekoliko dana.

Njemačka kancelarka ne bi mogla da kaže: mi to više ne možemo da postignemo. Ona je talac sopstvene politike i mora da izdrži pritisak. Inače će u Evropi izbiti sukob koji više neće moći da se kontroliše: Austrija protiv Mađarske, Mađarska protiv Srbije, Makedonija protiv Grčke. A, izbjeglice će u još većoj mjeri nego sada postati figure na šahovskoj tabli nacionalnih interesa.

Diplomate pod pritiskom

Borba protiv uzroka izbjeglištva, o kojoj toliko govore ministri unutrašnjih i spoljnih poslova EU, jeste nephodna, baš kao i mirno rješenje za Siriju. No, ona se vodi već godinama – ali uspjeha nema, ni u Africi, ni u Afganistanu ni u Iraku. A, nema ni vremena. Izbjeglice dolaze sada, ovdje i danas. Diplomate EU su pod velikim pritiskom.

Zbog toga su sada spremne i da čine ustupke. Turska će skupo naplatiti svoju saradnju. I Rusija će pokušati da izvuče za sebe najviše što može iz rješenja sukoba u Siriji.

EU sada plaća cijenu svog nemara

Evropska unija i njene članice sada plaćaju cijenu za to što su godinama izbjegavale da povedu zajedničku i razboritu politiku u pogledu azilanata i izbjeglica. Ilegalna migracija iz balkanskih zemalja je predugo tolerisana. Mogućnosti za legalno doseljavanje – nisu stvorene. Dablinski sporazum – koncept držanja izbjeglica na spoljnim granicama ili po mogućnosti u sigurnim trećim zemljama, u stvarnosti je dotjeran do apsurda. EU je predugo prihvatala to što su Grčka i Italija (a, prije njih Španija i drugi) jednostavno ignorisali pravila.

Dablinski sporazum je već dugo mrtav – krajnje je vrijeme za novi azilni sistem. Haos na koji se EU sada žali, jeste haos sa najavom. Vrijeme ističe.