Useljavanje je jedna od najvažnijih tema u politici EU-a. Od izbijanja izbjegličke krize 2015. godine, EU je u nekoliko navrata pokušala zaustaviti tzv. ilegalne migracije i krijumčarenje ljudi. Jedna od tih mjera trebala je biti i stvaranje većih mogućnosti za legalno useljavanje.

Taj legalni put u EU trebao bi ponuditi takozvani "Resettlements" (preseljenja), što bi značilo planirano preseljenje izbjeglica iz neke zemlje izvan EU-a u jednu zemlju članicu EU-a. Prvi takav projekat je započeo u julu 2015. i trebao je za ukupno 22.500 ljudi omogućiti useljavanje u EU - u stvari, na koncu su to bile 18.563 osobe.

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker je u septembru 2017. najavio novi projekat preseljenja: on je pozvao zemlje članice EU-a da do oktobra 2019. godine prihvate još 50.000 izbjeglica. "Poseban fokus bi trebao biti na preseljenju iz Sjeverne Afrike i Roga Afrike, posebno iz Libije, Egipta, Nigera, Sudana, Čada i Etiopije, te bi se trebalo nastaviti preseljenje iz Turske, Jordana i Libanona", stoji u jednom od popratnih  dokumenata te deklaracije. 

Privremeni cilj: 25.000 osoba preseliti do oktobra 2018.

Takozvani "plan od 50.000" sadrži i prvi privremeni cilj: do oktobra 2018. godine su zemlje članice trebale "osigurati da se 50 posto [od 50.000] ljudi efektivno preseli".

U martu i maju 2018. EU je objavila izvještaj o napretku. Svaka država članica prijavila je ukupan broj mjesta preseljenja i broj preseljenih osoba. Rezultat izvještaja iz mjeseca maja je jasan: realizirano je tek osam posto planiranih preseljenja. Time su se zemlje članice našle daleko iza cilja od 50 posto, koji je trebao biti postignut samo pet mjeseci kasnije.

U narednim mjesecima EU nije objavila dalje izvještaje o napretku. Deutsche Welle je u više navrata uputio pitanje direkciji Uprave za  migracije i unutarnje poslove Evropske komisije – ali bez uspjeha. Nakon toga, DW je kontaktirao sve države članice koje su se obavezale na preseljenje ljudi; samo polovina kontaktiranih država je dostavila najnovije podatke.

Uzimajući u obzir ove nove brojke, zajedno s brojkama iz maja za one zemlje koje nisu dostavile nove informacije, ta kvota je dosegla 26 posto, odnosno 13.176 osoba - što je još uvijek daleko ispod zadatog cilja da se do kraja oktobra 2018. preseli najmanje 25.000 ljudi.

Suočena s tom činjenicom, direktorica Uprave za migracije i unutarnje poslove Evropske komisije iznenada je predstavila nove brojke: do sada je, u okviru plana 50.000, preseljeno ukupno 15.900 ljudi, izjavio je glasnogovornik te institucije pozivajući se na "prikupljene podatke do sredine oktobra". Osim toga, rekao je on, kako iz godine u godinu raste broj preseljenih stanovnika, "ovaj plan se i dalje nastavlja razvijati i uvjereni smo da će se konačni cilj biti postignut [krajem oktobra 2019.]".

Međutim, ključ o tome koliki broj izbjeglica bi se trebao rasporediti po zemljama još nije dostupan, rekao je glasnogovornik.

Samo nekoliko ispunilo 50 posto preseljenja

Na temelju prethodno prikupljenih podataka su Irska, Slovenija i Litvanija jedine zemlje koje su dostigle cilj od 50% - njih, sa zaostatkom, blisko slijede Velika Britanija i Švedska. Francuska i Njemačka, koje su svaka sa 10.200, osigurale najviše mjesta u projektu preseljenja.

Na pitanje o uzrocima za to kašnjenje iz Evropske komisije nisu odgovorili. Što se tiče Njemačke, glasnogovornik Saveznog ministarstva unutarnjih poslova pojasnio je da je provedba prihvata izbjeglica pomjerena zbog kašnjenja u formiranju vlade nakon saveznih izbora.

166.000 ilegalnih prelazaka granice

Čak i ako sva obećana mjesta do kraja oktobra 2019. budu popunjena: potražnja izgleda mnogo veća. Od septembra 2017. godine, od usvajanja plana o preseljenju, Evropska agencija za kontrolu granica i obale  (Frontex) zabilježila je 166.894 ilegalnih prelazaka granice – što je tri puta više od ukupno ponuđenih mjesta za preseljenje.

"To je složen problem, ali u suštini, provođenje projekta preseljenja zavisi od političke volje, odobravanja javnosti i odgovarajućih logističkih uslova", kaže sociologinja Hanne Beirens. Ona je zamjenica direktora nekomercijalne istraživačke organizacije "Instituta za migracionu politiku Evrope" i bavi se istraživanjem politike EU-a o azilu, migraciji i trgovini ljudima.

·    Prva prepreka je, kako ističe ona, bila politička volja da se obezbijede mjesta: "Neke države članice oklijevaju, a druge – poput Austrije – u potpunosti odbijaju preseljenje izbjeglica", kaže Beirensova.

·    Druga prepreka je, kako kaže, mogućnost stvarnog preseljenja izbjeglica, odnosno održivost tog procesa i integracija ljudi u zemlji u koju su preseljeni.

·    Treća prepreka je, ističe ona, logistika: "Ponekad je logistički teško izvesti ljude iz Libije u određenom trenutku - ukoliko dođe do većeg vremenskog odgađanja, cijela jedna misija će biti otkazana."

·    Na kraju, također je, zaključuje Beirensova, važno podudaranje ponude i potražnje: ako je jedna zemlja saglasna da preseli deset porodica, lokalne vlasti tada traže stanove za njih, ali uspijevaju naći tek četiri stana za po pet osoba. "Te informacije se šalju nazad UNHCR-u i pokušavaju se pronaći porodice koje odgovaraju tom profilu", kaže Beirensova. A to, kako ističe još, dovodi do dodatnog kašnjenja.

UNHCR sastavlja spiskove kandidata za preseljenje

UN-ova agencija za izbeglice UNHCR djeluje na terenu u trećim zemljama i tamo identificira ljude koji imaju pravo na azil, a samim tim i pravo na preseljenje. "To mogu biti ljudi koji se ne mogu vratiti u svoju domovinu. Ili oni koji u zemljama u kojim borave, zbog etničkih sukoba između lokalnog stanovništva i izbjeglica, ne mogu biti integrirani. Ili ljudi kojima je potrebna medicinska pomoć, a koju ne mogu dobiti u mjestima na kojima trenutno borave", kaže Beirensova.

Na taj način UNHCR sastavlja spiskove kandidata za preseljenje. U drugom koraku, zemlje članice EU-a informiraju UNHCR o tome koliko ljudi žele preseliti, a potom im ta organizacija predlaže odgovarajuće kandidate.

"Ponekad zemlje preseljenja imaju posebne zahtjeve, poput 'mi želimo preseliti žene s djecom", kaže Beirensova.'" UNHCR im zatim šalje datoteke sa odgovarajućim kandidatima. Na temelju tih datoteka zemlja članica odlučuje da li će prihvatiti te ljude. Velika Britanija, na primjer, isključivo na taj način bira izbjeglice za preseljenje.

"Mnoge druge zemlje šalju svoje delegacije u treće zemlje kako bi tamo obavile razgovore sa kandidatima, utvrđujući tako njihovo poznavanje ciljne zemlje, te sposobnosti prilagođavanja. "

Troškove preseljenja je teško izračunati

EU aktuelni plan preseljenja podržava sa 500 miliona eura. Zemlja članica za svaku preseljenu osobu prima između 6.000 i 10.000 eura. No, teško je reći da li je ta suma dovoljna da pokrije troškove preseljenja: "Nema pouzdanih podataka o tome koliko u stvari košta preseljenje jedne izbeglice. Suma od 10.000 eura se jednostavno iznenada pojavila", kaže Beirensova.

Istraživači sa Instituta za migracionu politiku pronašli su malo detalja u vezi s tim kako je EU došla do tog iznosa ili koje segmente preseljenja bi on trebao pokriti.

"To može biti dovoljno ako se, kao u Njemačkoj i Belgiji, uspostavi funkcionalan sistem. Ali ako još uvijek nedostaje čitav mehanizam, onda, da bi se takvo šta održivo provelo, to košta mnogo više. A tada tih 10.000 eura po osobi pokriva samo mali dio troškova", zaključuje Beirensova.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android