Razumljivo je da se nakon perfidnih napada u Parizu postavljaju dobro nam poznata, načelna pitanja: je li islam u svojoj srži religija koja prezire ljude i veliča nasilje? Može li se u Kuranu pročitati formula koja legitimira nasilje razularenih džihadista? I još važnije: je li propala integracija muslimana u Njemačkoj?

Ta su pitanja svakako opravdana. Pa ipak ona zaobilaze srž problematike, a to je pitanje konsenzusa islamske religije s dostignućima moderne i vrijednostima slobodarski-demokratsko uređenog društva.

Da ne postoji jedan "islam" kao statična, nepromjenjiva cjelina, to je u međuvremenu valjda postalo općepoznato. Ni muslimani nisu monolitni blok - nigdje na svijetu.

U svakoj islamski prožetoj zemlji faktički se propagira i prakticira neki drugi islam. Strogo vahabitski islam u Saudijskoj Arabiji svjetovi dijele od vladajućeg, šiitskog državnog islamizma u današnjem Iranu. A u mnogim gospodarski uspješnim islamskim zemljama poput Malezije i Turske već odavno se etablirao pragmatično-konzervativni islamski "centar".

Ta specifičnost islama jasno otkriva da muslimani na koncu sami odlučuju o tome što će definirati kao "islamski", potpuno neovisno o tome gdje i kada žive. Sunitski islam nije obilježen hijerarhijama i on ne poznaje vrhovni autoritet kao što je to Papa u Katoličkoj crkvi. I to nas bezuvjetno vodi do važnijeg temeljnog pitanja koje bi trebali postaviti nakon napada u Parizu: koji islam u Europi mi zapravo želimo imati?

Uspjesi u naturalizaciji islama

Zbog emocionalno i kontroverzno vođene debate prijeti nam opasnost da iz vida izgubimo važne uspjehe posljednjih godina. Konstituiranjem Njemačke islamske konferencije (DIK) 2005. godine i time potaknutim procesom naturalizacije islama u naše slobodarski-demokratsko temeljno uređenje počela je nova era njemačkog shvaćanja države.

Unatoč svim suprotnostima i prepirkama, taj proces otvorenog dijaloga između države i njezinih muslimana u Njemačkoj je do temelja promijenio međusobnu percepciju i poglede na islam. Iako populističke snage koriste "islam" kao projekciju za teško opipljive strahove i sve češće ga zloupotrebljavaju, ne mogu se nijekati uspjesi aktivne integracijske politike.

U međuvremenu smo na pokrajinskoj razini napredovali s uvođenjem konfesionalne islamske nastave u državnim školama. I relativno uspješno etabliranje katedri za islamsku teologiju na ovdašnjim sveučilištima mnogo obećava i sigurno će dati važan doprinos u tome da se u Njemačkoj i Europi razvije autentični, demokratski, kompatibilni islam i "uvezena" tumačenja islama učini zastarjelim.

Zbog toga što je islam uvijek bio dijete svog vremena a islamska teologija proizvod političke moći, država i društvo bi trebali učiniti sve kako bi se ubrzala europeizacija islama. Da tome nema alternative, na brutalan način nam pokazuju stravični teroristički napadi u Francuskoj.