Jozef Gebels bio je dosljedan pisac dnevnika. „40.000 je otišlo, još 60.000 mora da ode“, napisao je tako Hitlerov ministar propagande u januaru 1941. Ta lakonska opaska je zapravo značila masovno ubistvo. Od početka 1940, njemački ljekari su uz pomoć njegovatelja sistematski ubijali psihički oboljele osobe, kao i invalide. Bespomoćni ljudi su ubijani gasom, medikamentima ili jednostavno ostavljani da umru od gladi. Od 1. septembra 1939. Njemačka se nalazila u ratu, a ljudi sa psihičkim ili tjelesnim hendikepom proglašeni su za „balast“ koji je morao da „nestane“.

„Lijepa smrt“

„U vrijeme nacionalsocijalizma je na područjima pod njemačkom vlašću od 1939. ubijeno oko 300.000 ljudi - pod vidom eutanazije“, objašnjava istoričar medicine Gerit Hoendorf, predavač na Institutu za etiku i medicinu Tehničkog univerziteta u Minhenu. On je upravo objavio knjigu „Smrt kao oslobađanje od patnji. Istorija i etika eutanazije od kraja 19. vijeka u Njemačkoj“. Eutanazija u Njemačkoj znači „dobru“ ili „lijepu“ smrt – to je pojam o kome se u toj zemlji stalno pokreću nove diskusije.

Ubijanje hendikepiranih lica za vrijeme nacionalsocijalizma, koje je postalo poznato kao „Akcija T4“, bilo je forma eutanazije – bezobzirna i nemilosrdna. Njome su bili pogođene one grupe stanovništva koje su nacionalsocijalisti smatrali za „beskorisne“ i koje su ljekari proglašavali za bezizgledne slučajeve – što je za takve ljude značilo smrtnu presudu. „To su bili psihički oboljeli ljudi, mentalno zaostali ljudi, pa u sve većoj mjeri i osobe koje nisu mogle da se staraju same o sebi, osobe sa poremećenim socijalnim ponašanjem, i čini mi se, u posljednjim godinama rata i mnogi tjelesno oboljeli ljudi, pa i prinudni radnici koji su počinjali da važe kao nesposobni za rad“, kaže Herit Hoendorf.

Istorijska odgovornost

Ideološku pripremu za nacionalsocijalističko sprovođenje „masovne eutanazije“ predstavljala je knjiga psihijatra Alfreda Hohea i pravnika Karla Bindinga iz 1920. godine – „Dozvola za uništavanje bezvrijednog života“. Binding je iznio ideju „nekažnjivog milosrđa“ i zapitao se: na koje grupe bi ono moglo da se odnosi? Prva grupa na koju je ukazao bili su oni koji bi zbog svoje teške bolesti pri punoj svijesti molili da ih ubiju. Autori knjige su zatim ukazali i na drugu grupu ljudi: one koji su teško bolesni, ali ne mogu da izraze svoje želje, pa ni želju da umru. „Postoje li ljudski životi koji su izgubili toliko pravnih dobara da je njihovo dalje trajanje bez ikakve vrijednosti za nosioce života i društvo?“ – zapitao se Binding u svojoj knjizi i potvrdno odgovorio na to pitanje: takve „individue koje nisu vrijedne života“ moraju biti ubijene „iz milosrđa“.

Tako je debata o eutanaziji od samog početka vođena u znaku jasno formulisanog problema: ko smije da odluči da li je jedan život vrijedan postojanja ili ne? U nacionalsocijalizmu, ljekari su i u više od sto hiljada slučajeva dali sebi pravo da donesu takvu odluku – i to je imalo jezive posljedice.

„Prekoračena je granica aktivnog prekida života – ljekarima je priznata odgovornost i mogućnost da odlučuju o vrijednosti ili bezvrijednosti pojedinačnih egzistencija, i tako smo stupili na osjetljivo tlo“, kaže Gerit Hoendorf. „Jer, to čini onaj ko ubije drugog čovjeka, ili mu pomogne da se ubije. U pozadini je želja ili namjera da se taj život prekine.“ Stotine hiljada ubijenih za vrijeme nacionalsocijalizma pod plaštom eutanazije i danas opominju da budemo posebno oprezni i odgovorni kada je riječ o „pomoći pri umiranju“, podsjeća taj stručnjak.

Autori: Mark fon Lipke / Saša Bojić
Odgovorna urednica: Marina Martinović