Pomislimo ovih dana, u kojima je ledena kiša pomrsila račune proljeću, na glistu. Rašireno je pogrešno vjerovanje da se glista, ako je presiječete, naprosto može regenerisati. Nažalost, nije tako. Ako glisti odvojite zadnji dio, on će se u potpunosti obnoviti. A na prednjem dijelu se mogu nadomjestiti prva četiri segmenta. U sredini je sposobnost regeneracije najslabija. Glista se ne može prepoloviti, a da se potom dobiju dvije živahne glistice. Koga god to interesuje, može da donese svoj udžbenik iz biologije iz podruma ili da pretraži internet. Može se postaviti i pitanje – kakve veze sve to ima sa Evropom? Koliko Evrope možete odsjeći od Evrope? Koliko još možemo držati ovaj kontinent na operacionom stolu, sjeckati unaokolo, izmišljati bržu i sporiju Evropu i još uvijek uobražavati da je pred nama – Evropa. Od kojeg segmenta se ta Evropa više ne može regenerisati? 

Sedamdesetogodišnji „mirovni projekat" nije svima donio mir 

Marin Lepen, dugoprugašica evropske desnice, htjela bi, ako postane predsjednica Francuske, da presiječe Evropu po sredini. Fregzit bi bio segment koji ne može da se obnovi. To bi bio rez posred Evrope. Sada se u svojstvu Evropljanke moram ljutiti na Evropu već i zbog toga što o mojoj sudbini odlučuje nekoliko miliona Francuza. Onih Francuza o kojima u suštini ni ne znamo ništa. Ne vidimo te paćenike, ne demonstriraju, ne putuju. Oni koje su zapostavili ne sjede po televizijskim debatama, oni nisu junaci sa naslovnih stranica novina. Znamo samo rezultate anketa, brojeve, i to je sve. A svi mi smo sudbinska zajednica.

Svakako je neoliberalna Evropa u posljednjih nekoliko decenija skrajnula mnoge. Osim toga prouzrokovala je podjelu na sjever i jug. Svakako je omladina na jugu izgubila budućnost u statistikama o nezaposlenosti. Ovaj tekst pišem u Istri. Svakog dana prolazim pored zatvorene fabrike tekstila i slušam priče kako je ta fabrika jednom zapošljavala 2.000 radnika. Ta radna mjesta su sada u Indiji, Kini ili gdje god. Tamo gdje je životno vrijeme ljudi pretvoreno u radno vrijeme još manje vrijedno. Sljedeća generacija, djeca tekstilnih radnika, najčešće rade u ugostiteljstvu. Sjećam se da sam jednog ljeta čula iz politike da bismo trebali da se naviknemo na to da će ovaj region Evrope u narednim decenijama prati čaršafe Evropljanima sa sjevera. To baš i nije bio reklamni slogan solidarnosti.

Čini mi se da ljudi u Evropi još uvijek nisu shvatili to što im je zajedničko, a time ni Evropu. Evropljani psuju svoje elite, ali ne traže svoje sapatnike u susjednim zemljama. Evropa, taj veliki mirovni projekat. Uzmimo samo ignoranciju s kojom političari stalno govore o sedamdeset godina mira! To sebi elita može priuštiti samo zato jer Evropa ni izdaleka nije ujedinjena. Ima još toliko toga da se uradi kako bismo Evropu razumjeli kao kontinent kakav jeste – to se najbolje pokazalo sada kada se zajedništvo osipa. U Evropi je bjesnio rat, sedamdesetogodišnji mirovni projekat nije donio mir baš svima. Jugoslavija je ostala izvan projekta i tamo se u lokalnom obimu desilo to što sada poneka politička snaga pokušava na krupnom planu. Umjesto svi za jednoga – jedan za sve trebalo bi bolje da se kaže – mi za nas. Pitam se da li francuska narodna volja zaista polazi od toga da će narodu biti bolje ako postane mala „Grande Nation" u velikom svijetu, umjesto „Grande Nation" u – globalno posmatrano – velikoj Evropi.

Šta se desilo sa uticajem malih zemalja?

Ovdje u Istri razgovaram sa ljudima moje generacije, dakle sa onima koji se sjećaju socijalističke Jugoslavije ali su već dio turbo-kapitalizma. Kada nema nikoga u blizini da prisluškuje uvijek postave nečuveno pitanje, šta bi se desilo da su zajedno pristupili Evropi i da su tako bili moćniji? To više nije zamislivo, za mnoge bi bilo skoro blasfemično da se upuste u takvu misaonu igru. Međutim, poslije čaše-dvije vina, jedan sagovornik mi reče: „Kao Jugoslavija bili bismo neko u Evropi. Bili bismo tržište koje ima težinu. Sada svako ima svoje. Tako smo htjeli. I investitori su sve pokupovali".

U velikim hrvatskim dnevnim listovima predstavljeno je istraživanje prema kojem korumpirani političari imaju veću šansu da budu izabrani. Mislilo se da je najbolje ako se sve sopstveno stavi u prvi plan. Ali ulice, oronule nekretnine, bolnice, javne škole, dakle sve što pripada narodu i što je u njegovu korist, ništa od toga nije neizostavno u boljem stanju. Obećanje da će se o sopstvenom bolje brinuti ne ide nužno u korist opšteg dobra, ali sigurno u korist „Homo Economicusa", koji će već znati da poboljša svoju ionako dobru poziciju. Postojalo je vrijeme u kojem bjelosvjetskim bogatašima nije bilo dozvoljeno da neko ostrvo pretvore u privatan posjed. A Bredu Pitu – nikako. Sada se često raspolaže zemljom spolja, ali se ovdje nažalost malo čuje o strateškim impulsima upućenim Briselu. Šta se desilo sa uticajem malih novih zemalja unutar EU? Šta će se desiti i sa velikim zemljama ako sutra budu stali pred Trampa ili Putina da pregovaraju? Treba, moliću, razmisliti o tome, prije nego što se Evropa presiječe napola. Bilo bi tragično da u Francuskoj tek ujutru poslije izbora, kao u Velikoj Britaniji poslije referenduma svi odjednom otpočnu tražiti pojam „Evropa“ u internetu. Možda bi bilo bolje da ljudi uoči izbora još jednom utipkaju pojam "glista”.

Jagoda Marinić je njemačko-hrvatska spisateljica i novinarka. Kao kćerka hrvatskih gastarbajtera je rođena u Waiblingenu pored Stuttgarta. Trenutačno živi u Heidelbergu. Njen najnoviji roman nosi naslov „Made in Germany – što je to njemačko u Njemačkoj?"