Provela sam ovo ljeto u Dalmaciji. U Dalmaciji se još njeguje stil života zvan „pomalo", bez nervoze i zadihanosti. „Pomalo" je riječ koja mediteranski način života čini opipljivim. Portorikanski pjevač Luis Fonis je ove godine od tog stila napravio ljetnji hit: „Despacito". To je španski „pomalo". U Njemačkoj, riječ kao što je „pomalo" ne postoji.

Kancelarka Merkel rado govori o Evropi dvije brzine. Pri tome previđa koliko se ovi regioni mijenjaju – i pored opuštenog slogana. Za samo dvadeset godina, u Sredozemlju se promijenilo toliko toga! Kako, uopšte, iz Njemačke, u kojoj je već dvanaest godina na vlasti zastoj i u kojoj ni brzog interneta još nema u svim krajevima zemlje, o regiji u kojoj turbokapitalizam može da se širi gotovo bez otpora, može da se govori kao o „sporoj Evropi"?

Ukinuta melanholija

U redu, bogati Sjevernoevropljani svojim megajahtama brže stižu do najljepših uvala i brže kupuju najljepše vikendice. Tačno je: njemačke i austrijske firme su bile brže: dm, Bipa, Kaufland, Lidl, Bauhaus... sve one su već tamo. Zaposleni u tim radnjama nisu uvijek tako brzi. Moraju li to uopšte da budu kada rade za minimalac od oko tri eura – pri čemu roba košta isto koliko i u Nemačkoj?

U Splitu, jednom od najljepših gradova u zemlji, u avgustu domaće stanovnike morate da tražite sa svijećom. Šest kreveta za turiste ide na jednog domaćeg, kaže statistika... Mermerni gradovi poput Dubrovnika ili Splita su sada kulise za Igru prijestola, a uskoro će biti i za Mamma mia II. Zemlja koju su osvojile šetačke armije putnika.

Šta još da navedem o ulasku brzog života u navodno sporiju Evropu? Ah, da, zapadna opsjednutost ljepotom. Bilo da je riječ o muškarcima ili ženama, čak i ozbiljne novine ljeti traže najljepše tijelo Jadrana: kult tijela sa L-karnitinom, i to turbobrzinski. Nema glumice koja se ne bi pokazala na Instagramu, na suncu, u pozama koje ilustruju njenu gvozdenu volju za treniranje.

Zapadna poruka iza toga: slovenska melanholija je dokinuta. Zar nismo svi lijepi, privlačni, poželjni? Poslovna umreženost je kao model druženja stigla i do Jugoistočne Evrope. Svi postavljaju haštagove na engleskom: mi smo dio svjetske zajednice, yeah! Ko još hoće da bude dio spore Evrope, nego, ako može hajmo na sajam mode u Diseldorfu... yeah! Like!!

A gdje su domaći?

A opet, jedan britanski turista se na svom putopisnom blogu žali: „Šta me nervira? Ovdje mogu da pijem pivo samo sa Nijemcima – gdje su domaći ljudi?" Oni vjerovatno po osnovi sezonskih ugovora peru njegovu posteljinu. Moji prijatelji tamo dole tokom čitavog avgusta nose na grbači taj turistički bum, dok moji prijatelji odavdje gore samo na sedam noći u hotelu potroše mjesečnu platu mojih prijatelja odozdo. Možda je Merkelova sa svojom Evropom dvije brzine zapravo mislila da sjevernjaci brže troše svoj novac nego što južnjaci mogu da zarade svoj.

Prije više godina, misao jednog hrvatskog političara je kružila po medijima: Ne dajte djecu na studije, bolje nek peru posteljine sjevernih Evropljana. To nije bila satira – čovjek je bio mrtav ozbiljan. Ljudi su i dalje ponosni. Oni hoće više. Ali, nudi im se malo, a put do pravog blagostanja je za normalne ljude trnovit. Kad god se uvede neki oštar zakon, na primjer, fiskalizacija, vlada tvrdi da je to evropski standard. Ne pamtim kada sam od poslastičara u Njemačkoj dobila odštampan račun za sladoled. Možda su srednja preduzeća u Njemačkoj brža zbog toga što država malim privrednicima tu i tamo ostavlja poneku rupu u zakonu. To ne smije da se kaže. No ipak.

U splitskom Starom gradu ima šik-lokala gdje tanjir tjestenine košta 30 eura. A, istovremeno čitam da, usred žege stoljeća, na najvećoj splitskoj klinici, recimo, na odjeljenju za pneumologiju, nema klima-uređaja. Pred očima mi se ukazuju plućni bolesnici koji se na ovoj vrućini bore za vazduh i leže pod bijelim čaršafima, za koje ne znaju ko ih pere (i za koliku platu...)

Jedne večeri, odmah iza naselja u kojem žive moji prijatelji, drveće je gorelo brzinom koju vatrogasci nisu mogli da prate. Turisti slikaju svoje selfije sa užarenim zalaskom sunca, dok se domaćini bore s vatrom, a slabo opremljeni vatrogasci stalno moraju da odmjeravaju koji će od mnogobrojnih požara prije da gase.

Ne znam da li Merkelova tako nešto misli kada govori o Evropi sa dvije brzine. Znam samo da u ovoj Evropi prioritet mora biti zajedničko dobro, život građana ovog kontinenta, a ne život turista na godišnjem odmoru. Inače Evropa ne treba da se čudi što nacionalisti koriste osjećanje građana da ih niko ne zarezuje - kako bi tvrdili da bi oni bolje vladali. I u tom pogledu nismo Evropa dvije brzine, već smo – jedan kontinent.

I u „sporom" dijelu Evrope život se mijenja velikom brzinom. Mnogi ljudi osjećaju da se o njihovim problemima ne vodi računa i njih ne treba prepustiti populistima, smatra Jagoda Marinić.

Jagoda Marinić je njemačka spisateljica hrvatskog porijekla, autorka pozorišnih komada i novinarka, rođena kao kćerka hrvatskih doseljenika u Vajblingenu. Živi u Hajdelbergu,. Nedavno je objavila roman „Made in Germany – šta je njemačko u Nemačkoj?" Tu ona piše o identitetu Njemačke kao doseljeničke zemlje.