13. novembar 2015. će ući u istorijske udžbenike. To je crni petak za Francusku, za Evropu i za Zapad. Teroristički napad, ili, bolje rečeno, taktički savršeno usaglašen niz terorističkih napada na različita mjesta Pariza, jednog od najljepših gradova na svijetu, predstavljao je objavu rata koju nam je uputila „Islamska država“. Taj rat je svima nama u Evropi objavio islamistički džihadizam. Rat je objavljen našem stilu i načinu života, našem političkom, ljudskom i društvenom shvatanju slobode. To uznemirava nas, Evropljane, koji danas, kao rijetko kada, osjećamo duboku povezanost sa Francuskom. To nas je kosnulo, to nas je deprimiralo, to nas je, svakako, i razljutilo. Ljuti smo na brutalnu želju “Islamske države” da ubija, kojoj je podleglo više od 120 ljudi, a o brojnim teško povrijeđenim ljudima da i ne govorimo.

Napad je bio ubod u srce Evropljana. Ubod u naše shvatanje toga kako želimo da živimo. To je bio i ubilački ubod u središte francuske države, koja, uprkos novim dalekosežnim mogućnostima nadzora, nije bila u stanju da zaštiti svoje građane.

Ovi nasilni akti su predstavljali napad na političku kulturu Francuske. Naime, sigurno je da će zemlja skliznuti u desno, sve do ultradesničarskih pozicija. Francuska će se učauriti, i želiti da se povuče iz globalizacije. Politički profiter ovog košmara u Francuskoj biće Nacionalni front. A nesrećni gubitnik biće francuski predsjednik Fransoa Oland.

„Crni petak“ će promijeniti Evropu, iako još niko ne zna odakle potiču atentatori. Da li su oni rasli u francuskim predgrađima? Tu gdje su odavno nastala paralelna društva muslimanske omladine bez korijena, tamo gdje, kako kaže alžirski pisac Sansal, odavno „bradonje vode glavnu riječ“, gdje vlada totalno odbijanje francuskog i zapadnog načina života? Ili su teroristi stigli iz Sirije ili Iraka, možda su povratnici sa fronta ili čak teroristi koji su se predstavljali kao izbjeglice? Tek to bi zaoštrilo debatu koja se o izbjeglicama vodi u Njemačkoj.

13. novembar je dan nemoći, dan koji poput košmara lebdi nad Francuzima i Evropljanima. Dan utučenosti, očajanja i slijepog bijesa. Ali, to je i dan kada otvorena, liberalna društva Starog kontinenta moraju s ponosom reći: „Nećemo mijenjati naš način života!“ To je dan kada se hladne glave mora konstatovati: ko želi da otkloni uzroke bijega tolikih ljudi moraće da se bori i protiv Asada i protiv „Islamske države“. Objava rata koju je „Islamska država“ uputila Zapadu, ali ne samo njemu, ne dopušta drukčiji odgovor.