Rat u Ukrajini koji je započeo diktator iz Kremlja Vladimir Putin, primorao je Evropu da se oslobodi zavisnosti od ruskog gasa i nafte. Ali šok i troškovi koje je rat prouzrokovao nisu ništa u poređenju s onim šta bi moglo da se desi ukoliko bi SAD od svojih evropskih saveznika zahtijevale da se u potpunosti ekonomski odvoje od Kine.
U industriji čipova to odvajanje je već u punom zamahu. U budućnosti proizvodi više neće smjeti da se izvoze u Kinu, ako se komponente iz SAD ugrade u mašine koje se koriste za proizvodnju mikročipova. Sa jedne strane, to ima smisla, jer bi Narodna Republika mogla te čipove da koristi za svoju ratnu mašineriju (Peking je upravo najavio ponovno povećanje vojnih izdataka za 7,2 odsto u 2023. godini).
Šanse za opstanak bez Kine su nikakve
Holandija je već krenula stopama SAD i takođe se dijelom odvojila od Kine, što može značiti velike finansijske gubitke za zemlju i njene kompanije. Sa druge strane, njemačke kompanije kao što su Folksvagen i BASF, koje više ne mogu da opstanu bez kineskog tržišta, u Kini grade svojevrsne paralelne korporacije koje će imati malo veze sa onim što se proizvodi u slobodnom svijetu. To je loša strane jedne takve strategije razdvajanja.
Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen zato sada najavljuje posjetu Kini, zajedno sa francuskim predsjednikom Emanuelom Makronom. U Briselu se čuju glasovi da Kina svakako nije savršena, ali da će možda zatrebati u budućnosti. U političkom Berlinu nije sasvim izblijedjelo sjećanje na finansijsku krizu iz 2008. godine, kada je Peking pokrenuo investicioni program vrijedan 460 milijardi evra za puteve i infrastrukturu, što je bilo izuzetno važno za izvoznu privredu Njemačke.
Kina je tada pomogla Njemačkoj, ali pod Donaldom Trampom odnos između Berlina i Vašingtona bio je leden. U SAD će slijedeće godine ponovo biti održani izbori, a Donald Tramp i njegov rival Ron Desantis, takođe Republikanac, podižu protekcionističke i izolacionističke tonove. Brisel, Berlin i Pariz zato u budućnosti ne bi trebalo da se oslanjaju samo na Ameriku.
Društvo razočaranih američkih partnera
Pobjednik takvog razvoja događaja je Narodna Republika, koja ne samo da želi da se priključi Transpacifičkom partnerstvu (TTP). Peking je shvatio kako da oko sebe okupi zemlje koje su razočarane u SAD i njene saveznike. Pored svih zemalja centralne Azije, u Šangajskog organizaciji za saradnju (SCO) je i Indija, nominalno najveća demokratija svijeta. Turska je jedan od partnera u dijalogu. Peking takođe sa Teheranom vodi razgovore o statusu. I Rusija je takođe članica.
Tokom prošlonedjeljne posjete Sija Đinpinga Moskvi, vlastodržac Putin je najavio da sve buduće poslove sa naftom i gasom sa Narodnom Republikom namjerava da obavlja u kineskim juanima. Kina već duže vrijeme radi na tome da potisne američki dolar i da svoju valutu učini valutom broj jedan u svijetu. Rezultat toga bi bio da diktature i ratni zločinci više ne bi automatski bili na udaru američkih sankcija. Ruska privreda pati od sankcija uvedenih zbog invazije na Ukrajinu. Ali bez kineskog juana na koji se Rusija oslanja, situacija bi bila još gora.
Savezi na duge staze
U globalizovanom svijetu sve je međusobno povezano, što znači da je potrebno stvarati saveze koji imaju smisla na duge staze. U Briselu i Parizu se pojavljuje novi način razmišljanja da se ne treba odvajati od Narodne Republike ni u dobru ni u zlu. Kina, takođe, razmišlja unaprijed u svojim diplomatskim aktivnostima: diplomatski udar koji je Peking uspio da vrati svoje najveće neprijatelje Iran i Saudijsku Arabiju u diplomatsku blizinu ne može se potcijeniti u smislu njegovog značaja na srednji i dugi rok. Diplomatija između Kine i evropskog dijela slobodnog svijeta ne smije da se slomi – čak i ako bi Vašington to želio da vidi. Jer Evropa na kraju ne smije da ostane bez alternativnih opcija.
*Aleksander Gerlah živi u Njujorku i Berlinu, član je Karnegijevog savjeta za etiku u međunarodnim odnosima (Carnegie Council for Ethics in International Affairs) i naučni saradnik na internet-institutu Univerziteta u Oksfordu. Doktorirao je u oblastima lingvistike i teologije. Predavao je na Harvardu, kao i na univerzitetima na Tajvanu i u Hongkongu. Povremeno piše autorske tekstove za DW.
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu