Još jedna propala sjednica Savjeta ministara Bosne i Hercegovine opet je pokazala razjedinjenost između deklarativne evropske retorike i konkretne političke volje da se otkoče reforme. Umjesto da Plan rasta i reformska agenda budu tačka oko koje se gradi minimum državnog konsenzusa, nastavljen je obrazac blokada u kojem se ključni zakoni drže kao taoci unutar koalicijskih nadmudrivanja.

„Nažalost, politička volja je danas izostala“, rekla je predsjedavajuća Savjeta ministara Borjana Krišto, istakavši da oni koji blokiraju na sjednicama pričaju jedno, a u javnosti sasvim drugo.

SNSD opet u „odbrani" nacionalnog interesa

„Prošli put (na sjednici 2. decembra, na kojoj je SNSD takođe oborio kvorum op.a) bio je izgovor da se ova dva zakona ne mogu razmatrati jer su došla kasno, sat ili dva pred sjednicu. Danas mi nije bilo za očekivati da će se takva pitanja postavljati poslije osam dana", kaže Krišto.

Smisla ima za SNSD, koji opet pod krinkom odbrane nacionalnih interesa, blokira zakone o sudu i Visokom sudskom i tužilačkom savjetu i uspostavljanje kancelarije glavnog pregovarača sa EU.

„Mislim da je istrošena sarajevska žvaka da SNSD nešto blokira", rekao je SNSD-ov ministar u Savjetu ministara Staša Košarac, nakon što je drugi put u samo nekoliko dana oborio evropske zakone i raniji dogovor oko ispunjavanja uslova iz Plana rasta.

Poziva se na „odgovornu politiku“ SNSD-a, a zapravo se radi o nastavku pokušaja popravke posljedica koje su izazvale izmjene Krivičnog zakona BiH na osnovu kojih je Milorad Dodik osuđen ranije ove godine. Ponavlja da Parlamentarna skupština donosi zakone a ne pojedinac, te da se trenutno stanje neće promijeniti dok se nametnuti zakoni ne povuku.

Plan rasta kao talac politike

„Uvijek dobijamo instrukcije od evropske delegacije kako treba da primjenjujemo evropske standarde. Da li u evropskim zemljama postoje dva zakonodavca. Zašto bi se onda ovdje legalizovalo tako nešto“, pita Košarac, pozivajući da se „počiste političke i svake druge fekalije koje je napravio Šmit u BiH" i da se stave van snage.

Plan rasta EUza Zapadni Balkan, zamišljen kao šansa da BiH ubrza modernizaciju institucija i privrede, u praksi se pretvara u instrument unutrašnjih ucjena. Umjesto rasprave o konkretnim koristima – investicijama, radnim mjestima, stabilnijem pravosuđu – politički akteri fokusirani su na to ko će imati kontrolu nad procesima i novcem.

Međutim, u ovakvim uslovima svaka sjednica Savjeta ministara ili bilo koji politički razgovor političkih aktera u BiH postaje test političke moći, a ne test sposobnosti države da ispuni preuzete obaveze.

Konakovićev optimizam i sudar sa stvarnošću

Iz ove perspektive posebno oštro odjekuje izjava ministra spoljnih poslova BiH Elmedina Konakovića s početka prošle godine, kada je nakon dobijanja prvog „zelenog svjetla“ iz Brisela trijumfalno poručio da BiH „sada nezaustavljivo ide prema EU“ i da ćemo „postati prvaci EU integracija“. Ta rečenica je u trenutku izgovaranja zvučala kao najava raskida sa višedecenijskim balastom neuspjeha. Danas, međutim, ona funkcioniše kao podsjetnik na raskorak između političkog marketinga i gorke stvarnosti.

„Gubimo i ovu godinu. SNSD to ponovo blokira, to je jedna antievropska stranka koja svoje instrukcije dobija iz neevropskih izvora", kaže ministar komunikacija i transporta BiH Edin Forto (Naša stranka). Otvoreno je prozvao i partnere SNSD-a u blokadama.

„Koliko god predsjedavajuća Borjana Krišto željela da se nešto desi na evropskom putu, ovo je trenutak kada je pitamo da li će i zašto neće u narednom periodu imenovati ministra bezbjednosti iz reda opozicije iz Republike Srpske kako bi deblokirali naš evropski put i Savjet ministara“, kaže Forto, otvoreno prozivajući HDZ BiH da čuva leđa SNSD-u u svakoj blokadi, prvenstvo zbog političke osovine Milorad Dodik – Dragan Čović.

„SNSD blokira, ali alat za blokadu im je uručio HDZ godinu dana blokirajući proces koji je počeo u Parlamentu i za koji postoji većina“, kaže Forto.

HDZ BiH: evropski rječnik, domaća računica

Umjesto „prvaka integracija“, BiH sve više liči na tim koji ne uspijeva ni da izađe na teren. Raniji optimizam tako postaje dio šireg narativa u kojem se evropski put koristi za dnevno-političke poene, a ne kao održiv projekt.

Posebnu dimenziju cijeloj priči daje uloga HDZ-a BiH, koji se godinama predstavlja kao najdosljedniji evropski partner iz BiH. Deklarativna privrženost reformama i ispunjavanje obaveza prema EU, u praksi djeluje licemjerno jer se iza zatvorenih vrata ne podržavaju rješenja koja bi ograničila beskrajne blokade partnera iz Banjaluke.

HDZ na taj način održava poziciju nezaobilaznog faktora u vlasti, ali istovremeno učestvuje u održavanju sistema u kojem je Plan rasta moneta za potkusurivanje, a ne razvojna šansa. Uloga „najevropskije“ stranke gubi smisao kada se mjeri konkretnim rezultatom – izostankom ključnih zakona. Pomaka teško da će biti u naredno periodu, s obzirom na ono što nas čeka u sljedećoj godini.

Građani između euforije i zamora

„Ne vjerujem da je moguće pomiriti lične interese. EU je u nekoliko navrata progledala kroz prste, a ono što ruši nadu da je moguće napravit neki iskorak je činjenica su sljedeće godine Opšti izbori. A kada su izbori, život staje i počinju kalkulacije“, kaže politička analitičarka Tanja Topić, vjerujući da se građanima samo prodaje nada u bolju budućnost.

Za građane i privredu, ovakvi scenariji postali su simptom hronične institucionalne blokade. Nakon svake najave nove „ključne sjednice“, slijedi niz izjava o „istorijskoj šansi“, „posljednjim rokovima“ i „milijardama koje čekaju“. Nakon svake propale sjednice slijedi novi krug međusobnih optužbi i prebacivanja odgovornosti, dok stvarni život ostaje nepromijenjen.

Plan rasta je zamišljen tako da nagrađuje reforme vrlo konkretnim ulaganjima, ali politički akteri u BiH šalju poruku da im je komfor mehanizma blokada važniji od sredstava koja bi mogla popraviti standard i poslovno okruženje. U tom raskoraku između najavljenih „prvaka integracija“ i praktične impotentnosti institucija, EU ostaje sve skeptičnija, a građani sve umorniji od narativa u kojem je Evropa stalno iza ugla, ali nikad na dohvat ruke.