„Da sam Amerikanac glasao bih za Donalda Trampa“, napisao je prije par dana na Tviteru francuski desničarski ekstremista i osnivač Nacionalnog fronta Žan-Mari Le Pen. Ta poruka nije iznenadila: vodeći političari Nacionalnog fronta stalno podržavaju Trampa. Među njima je i predsjednica stranke Marin Le Pen. „Tramp i Sanders ostavljaju dobar utisak i na republikanskoj i na demokratskoj strani. To pokazuje da je i u Americi establišment pred izazovom“, izjavio je još uoči takozvanog „Super-utorka“ potpredsjednik Nacionalnog fronta Florijan Filipo.

San o autentičnom narodu

Svojim izjavama Le Penova i Filipo potvrdili su strahovanja u vezi sa evropskom podrškom u međuvremenu sve uspješnije predsjedničke kandidature Donalda Trampa. Ukoliko Tramp na kraju pobijedi i 2017. godine zaista uđe u Bijelu kuću, evropski desničarski populisti mogli bi da dobiju vjetar u leđa, strahuje francuski list „Le Mond“ (Le Monde). U tom slučaju, moralo bi da se računa s tim da će populizam poput Trampovog zahvatiti i političku kulturu Starog kontinenta, a to bi moglo i da dovede u pitanje političku raznolikost, tako tipičnu za Evropu posljednjih decenija. Kada je neko populista, ocjenjuje „Le Mond“, onda on samo svoj lični program smatra ispravnim: „Pravi populista se neće zadovoljiti samo sa kritikovanjem elita. Jer on je anti-pluralista. On smatra da je on jedini koji primjereno zastupa autentičan narod.“

Sličnosti sa Berluskonijem

Takve tendencije već neko vrijeme se šire i Evropom, piše taj francuski list: „Evropski populisti redovno sumnjaju u demokratski proces iz kojeg populisti ne izlaze kao jedini pravi.“ Poput Gerta Vildersa koji holandski parlament označava kao „pogrešan parlament“, pojašnjava „Le Mond“, kao i Donald Tramp koji svog republikanskog konkurenta Teda Kruza nakon njegove pobjede u Ajovi optužuje za izbornu prevaru.

Povodom Trampovog izbornog manevra, italijanska novinarka Glorija Oriđi za list „Il fato kvotiđijano“ (Il fatto quotidiano) piše da je on podsjeća na Silvija Berluskonija. Poput bivšeg italijanskog premijera i Tramp gaji imidž autsajdera – istovremeno koristeći svaku šansu koju mu nudi politički sistem, kaže ona. Kao Berluskoni nekada, i Tramp prvenstveno radi na „fasadi“, pojašnjava ta novinarka: „Ne zna se kako bi politički mogao da iskoristi svoj uspjeh. To sasvim sigurno nema nikakve veze s onim što građani u svakom trenutku očekuju ili pretpostavljaju kada ushićeno i omađijano ponavljaju Trampovo ime – poput eliksira koji njihove želje stavlja van snage. Tramp ne prodaje ništa drugo do imena 'Tramp' – i što ga bolje sada prodaje, to će ga bolje i ubuduće prodavati.“

Nejasan politički program

Zaista ništa ne govori o konkretnoj politici Trampa, ocjenjuje britanski list „Spektejtor“. „Nemamo predstavu kako bi Trampova vlada mogla da izgleda“, citira taj list američkog politikologa Entonija Kordesmana. Do sada je, piše taj list, Tramp samo iznosio zahtjeve. Međutim, u slučaju pobjede na izborima, on bi vladao zemljom, piše „Spektejtor“: „Da li će on da poveća ili da smanji vojni budžet? Ko to zna? Čas je za to da se baca više bombi na Siriju, čas protiv toga.“ Ali kako god – njegove odluke bi imale velikog uticaja i na Evropu, piše taj britanski list.

Tramp njeguje retoriku egoizma i ograđivanja, piše britanski list „Gardijan“. On propovijeda da je čovjek u stanju da postigne sve – ukoliko ga drugi u tome ne spriječe, piše taj list: „I Tramp insistira na tome da su ti drugi – imigranti, muslimani, Meksikanci ili šta već.“ U Velikoj Britaniji ne postoji figura koja bi mogla da se uporedi s Trampom, zato što se ograđivanje tamo artikuliše u nešto finijoj formi, piše „Gardijan“, ali ga ima i ono je usmjereno protiv Evropske unije.

„Politika straha“

Na ograđivanje je ukazao i njemački ministar spoljnih poslova Frank-Valter Štajnmajer kada je – bez da je naveo ijedno ime – postavio dijagnozu da u SAD-u postoji „politika straha“. To da bi širenje straha moglo da zahvati i Stari kontinent, najveća je briga evropskih političara. Gotovo u čitavoj Evropi danas postoje stranke koje se zalažu za logiku ograđivanja.

Međutim, nezavisno od ishoda izbora u SAD sljedeće godine, Evropljani bi morali, piše „Le Mond“, da se pripreme na još nešto: rastanak sa Obaminom doktrinom. Ona naime postoji i vidljiva je u relativno uzdržanoj spoljnoj politici koja zagovora saradnju, dodaje taj list. Do tada bi Evropljanima moralo da postane jasno šta od Amerikanaca očekuju, piše „Le Mond“. „Jer 20. januara 2017. sa Barakom Obamom će nestati i njegova doktrina.“