« Karahasanov balkanski tablo ne razvija se po jednostavnom crno-bijelom principu. Autor, koji javno uvijek iznova pledira na suživot etničkih grupa, pokušava izbjeći stereotipove. Veliki broj različitih uglova gledanja čini roman višeslojnim. « Noćno vijeće je gradjeno na dijaloškom principu, koji je Karahasan jednom označio kao karakterističan za Bosnu i njenu pluralističku kulturu. Kao u teatru, izmjenjuju se glasovi, likovi i mjesta radnje. Diskutira se, propovijeda, monologizira i puno kritizira vlastita grupa ili generacija, takodjer i na zapadu. Zato što takva polifonija ostaje neprokomentirana od strane naratora, realnost ima dvostruko tlo.

FAZ Karahasanovom romanu odaje priznanje:

« Za ovu veličanstvenu knjigu može se reći da u sebi istovremeno objedinjava krimi- roman i gotičku novelu, teološki traktat, kulturoškoteoretički esej, bajku i svetu legendu. Karahasan u svom romanu razvija koncept svjedočenja, koje se obrazlaže kako etnički, tako i mistički.

« Ezoteričari potvrdjuju jedinstvo i cjelinu svijeta, kojima je izradjena zajednička predstava raja kao vrta u hrišćanstvu i islamu», pisao je Karahasan u jednom eseju iz zbirke «Knjiga vrtova». Ezoterično u « Noćnom vijeću» je ipak prožeto humorom.

Centralna poruka romana je da ne postoji zaborav. Što se duže bude šutjelo, to će biti duža i sjenka šutnje, a time veći i užas. «Noćno vijeće» je zapadno-istočni pokušaj da se zajedno uvežu pojašnjenje i rasvjetljenje. U najboljoj tradiciji razjašnjenja, snaga rasudjivanja čitaoca, mora se sa svoje strane braniti od etiketiranja u svakoj iznesenoj poziciji. Roman se može takodjer, oslanjajući se na Kafku i njegovu nelagodu, označiti kao koplje koje bi trebalo pogoditi naša zaledjena srca, analizira FAZ, roman Dževada Karahasana» Noćno vijeće», od kritičara ranije označen kao kafkijanska tragika Foče.