Od eksplozije u luci u Bejrutu, u kojoj je poginulo više od 180 osoba, francuski predsjednik Emmanuel Macron je već dva puta bio u posjeti Libanu. Zemlja se ne suočava samo sa teškom ekonomskom krizom, već i sa političkom krizom. Već prilikom prve posjete je francuski predsjednik upozorio na potrebu provođenja temeljitih reformi inače će biti uskraćene donacije, glasilo je njegovo upozorenje.

Tako je on zatražio – slično kao i demonstranti u zemlji – kraj konfesionalno-političkog proporcionalnog sistema. Do sada su političke pozicije bile popunjavane na osnovu vjerske pripadnosti. Tako je do sada predsjednik uvijek bio kršćanin, premijer sunit, a predsjednik Parlamenta šiit. Mnogi ljudi zahtjeve za promjenom sistema dobro prihvaćaju, tako da Macrona pozdravljaju sa povicima "Viva la France" ("Živjela Francuska"). 

Francuski apel prihvaćen

Zahtjevi bivše kolonijalne sile se, kako se čini, čuju u Libanu. Tako je libanski predsjednik Michel Aoun, koji je zapravo omražen među brojnim Libancima, nedavno potvrdio svoju volju za postojanjem nove forme upravljanja. Liban treba postati sekularna država, rekao je on u jednom televizijskom obraćanju. I šef libanskog šiitskog Hezbolaha, kojeg podržava Iran, koji je vojno, a zbog toga i politički najjača politička snaga u zemlji, je pokazao svoju otvorenost prema ovoj ideji.

“Mi smo prihvatili apel francuskog predsjednika za novim političkim paktom”, rekao je Hassan Nasrallah. Njegova organizacija je, kako je dalje rekao, otvorena za svaku konstruktivnu diskusiju o temi, “ali pod uvjetom da je riječ o libanskom dijalogu koji odgovara volji svih libanskih strana”, rekao je Nasrallah dalje.

Spremnost za promjenu

U međuvremenu je libanski Parlament imenovao novog premijera. Bivši libanski ambasador u Njemačkoj, Mustapha Adib, je preuzeo funkciju od Hassana Diaba, koji je nekoliko dana nakon eksplozije podnio ostavku. 

Jednu takvu promjenu vlasti je Macron prethodno uveo u igru. Samo odlučnim promjenama se, kako je rekao, mogu prevazići okovi konfesionalnog sistema koji je doveo do situacije da skoro nikakve političke promjene i reforme više nisu moguće.

"Jake povijesne i emocionalne veze"

Razvoj političke situacije upućuju na to da Francuska ima veliki utjecaj na Liban, kaže Karim Emile Bitar, direktor Instituta za političke nauke Sankt-Joseph Univerziteta u Bejrutu. “Ako se Francuska ne angažira u Libanu, postoji rizik, da Liban ‘izgori’”, rekao je Bitar za francusku televiziju France Info.

“Onda postoji ozbiljna opasnost da se zamjenski rat u brojnim zemljama regiona – u Siriji, Jemenu i drugima – u konačnici prelije na Liban. On je podsjetio na “veoma jake povijesne, emocionalne veze” između Libana i Francuske.

I zaista Francuska u Libanu stoljećima igra važnu ulogu. Godine 1860. su se vjerske napetosti u libanskim područjima, koja su tada pripadala Osmanskom carstvu, sve više zaoštravale. U konačnici su završile u otvorenom nasilju između kršćana i druza, koji su nastali iz islama. Francuska se umiješala i uspjela kod Osmanlija dobiti autonomni status za region. Francuska je postala zaštitnička sila kršćana. 1920. godine je Francuska obznanila osnivanje Velikog Libana, prethodnika današnjeg Libana. On je postao neovisan 1943. godine.

Iz ovog vremena je proizišao politički utjecaj, kojeg bi Francuska mogla koristiti i u sadašnjoj krizi, smatra Biter. Pariz, kako on dalje kaže, ima moć da posreduje između različitih nacionalnih aktera kao i njihovih međunarodnih saveznika. Samo tako se, kako dalje kaže, može spriječiti da se Liban pretvori u bojno polje, ali da se u najmanju ruku pretvori u zonu utjecaja velikih sila. 

Samo prazne riječi?

Je li Francuska dakle neizostavni pejsmejker za Liban? “Libansko stanovništvo, koje je potaknuto na revolt zbog nebrige političara, nije trebalo Macronove posjete samo da bi izrazilo bijes zbog katastrofe od 4. avgusta”, navodi se u analizi francuskog magazina “L’Express”.

Zabrinutost da bi sve moglo ostati na riječima izražava povjesničar Yann Bouyrat u magazinu “Nouvel Observateur”. “Naravno Francuska bi jednog dana mogla imati pokretačku ulogu u pokretanju međunarodne pomoći (za dugoročnu obnovu Bejruta, op. red.). Međutim moguće je da angažman neće ići dalje”, smatra Bouyrat.

Prijeteći scenariji

Ipak u europskim prijestolnicama bi trebalo biti jasno koliko je osjetljiva trenutna situacija u Libanu. Ova mala država je u opasnosti i mogla bi se lako raspasti. To utoliko više jer brojne veće države u regionu imaju utjecaj u Libanu: Iran je tamo instalirao Hezbolah, Saudijska Arabija – preko porodice ubijenog premijera Rafika – ima bliske veze sa Libanom.

Turska pod predsjednikom Erdoganom primjerice u Siriji i Libiji nastupa kao vojna sila. A ni neposredni susjed Sirija, koja je skoro potpuno uništena nakon desetogodišnjeg rata, a na čijem čelu je i dalje Asad sa svojim iransko-ruskim pomagačima, ne doprinosi stabilizaciji zemlje.

Raspadne li se Liban, Europa bi imala nesagledive posljedice s obzirom na izbjeglice kao i s obzirom na sveukupnu političku kulturu regiona: on bi se mogao dalje razvijati u pravcu autoritarnih sistema koji tamo već postoje. Sve to dovodi do pretpostavke da se Francuska, kao i preostale europske zemlje, ipak neće zaustaviti samo na riječima.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android