Tri dana nakon drugog kruga prijevremenih parlamentarnih izbora, francuski predsjednik Emmanuel Macron je konačno komentirao njihov rezultat. „Nitko nije pobijedio", naglasio je on u pismu upućenom Francuskinjama i Francuzima koje je objavljeno u srijedu (10. jula).

Apsolutnu većinu za sebe ponajviše mogu reklamirati „republikanske snage", smatra Macron. I dodaje kako izborni rezultati otkrivaju „jasnu želju za promjenama i više sudjelovanja u vlasti". U tom pismu Macron nije doduše dao jasne naznake po pitanju preferencija oko sastava nove vlade, ali je indirektno ipak dao naslutiti da je protiv lijevog saveza. A ljevičari su, kao najbrojniji tabor u novom sazivu parlamenta, već reklamirao pravo prvenstva po pitanju nominiranja kandidata za premijera, ali za sada očigledno nema dogovora oko njegovog imena.

Predsjednik, koji na koncu konca mora „blagosloviti" novu vladu, igra na vrijeme. Iako je aktualni šef vlade Gabriel Attal podnio ostavku, Macron do daljnjega „drži" svog premijera na toj dužnosti i odbacio je njegovu ostavku. Promatrači su mišljenja da Francuska po svemu sudeći novu vladu neće dobiti prije kraja Olimpijskih igara u Parizu – koje se održavaju krajem jula i početkom avgusta.

U novom sazivu Nacionalne skupštine, koji zasjeda prvi put 18. jula, dominirat će tri politička tabora koji su otprilike podjednako zastupljeni. Ljevičarski savez Nova narodna fronta (NFP) ima 182 mandata, predsjednikova alijansa ima 168, a desničarsko-nacionalna stranka Rassemblement National (RN) Marine Le Pen ima 143 zastupnica i zastupnika.

Bez glasova iz suparničkih političkih tabora u idućim mjesecima neće dakle biti moguće usvajanje novih zakona. Francuska do sada nema iskustva s koalicijama različitih političkih opcija. To je nova situacija za sve aktere. Prije svega za iznenađujuće izborne pobjednike, novi ljevičarski savez sada se mora organizirati i odlučiti koga će NFP uopće predsjedniku Macronu predložiti kao novog šefa vlade u Parizu. Tko su glavni akteri u tom procesu?

Jean-Luc Mélenchon

72-godišnji lijevi populist je bio prvi političar koji je još u nedjelju, nakon objave rezultata, reklamirao vlast za svoju opciju. Samo nekoliko minuta nakon zatvaranja birališta, Mélenchon je izašao pred svoje simpatizere i od predsjednika zatražio da imenuje novog premijera iz redova ljevičarskog tabora. A da bi on sam najradije preuzeo tu dužnost, Mélenchon, kojemu kritičari predbacuju autoritarne metode, je već u nekoliko navrata i javno potvrdio. Zbog tih kritika na račun njegovih liderskih metoda, Mélenchon je izvan redova njegove stranke „persona non grata". On je prije nekoliko godina njemačkoj kancelarki Angeli Merkel preporučio da „drži jezik za zubima i da se pobrine oko siromaštva i uništenih gradova" u svojoj zemlji. 

Za sada je nejasno kakvu će ulogu Mélenchon, višestruki predsjednički kandidat, uopće igrati u idućim godinama. Utemeljitelj radikalne ljevičarske stranke Nepokorena Francuska (La France insoumise, LFI) nije se naime natjecao ni za zastupnički mandat, a nema ni neku službenu funkciju u stranci. LFI trenutno vodi njegova osoba od povjerenja, Manuel Bompard, čovjek koji je za LFI organizirao ekspresne pregovore oko formiranja Nove narodne fronte sa socijalistima, komunistima i zelenima. U ovom trenutku je, čini se, isključena mogućnost da Macron na dužnosti premijera potvrdi Mélenchona ili Bomparda, iako LFI u ljevičarskom savezu imao 74 svoja zastupnička mandata, odnosno to je najveća grupacija u NFP-u. Macron nije jedini politički akter u Francuskoj koji odbacuje opciju vlade pod vodstvom lijevih radikala, protiv toga su i neki drugi članovi ljevičarskog saveza.

Olivier Faure

I 55-godišnji šef socijalista Olivier Faure se smatra pobjednikom parlamentarnih izbora. Socijalisti doduše imaju 59 mandata u novom sazivu parlamenta, što znači da su druga najbrojnija skupina unutar NFP-a. Ali Faure je mišljenja da aktualna konstelacija die njemu u prilog. LFI je naime izgubio jedan mandat u odnosu na prošle izbore, a socijalisti su osvojili znatan broj novih zastupničkih mjesta. Politički gledano je Faure, koji je već šest godina lider Socijalističke partije (PS), na glasu kao iznimno fleksibilan.

Faurea bije glas da može surađivati sa svim frakcijama unutar PS-a. U posljednjoj fazi Hollandeovog predsjedničkog mandata on je, kao šef Kluba zastupnika PS-a, organizirao većinu u Nacionalnoj skupštini. Nisu mu strane tehnike očuvanja moći, a Hôtel Matignon (sjedište francuskog premijera) je sigurno atraktivan cilj za nastavak njegove karijere.

Marine Tondelier

U redovima političke ljevice u Francuskoj, Marine Tondelier je simbol podmlađivanja te političke opcije. 37-godišnjakinja, koja na javnim nastupima stalno nosi zeleni blejzer, potječe iz Hénin-Beaumonta, političke domovine Marine Le Pen. U tom gradiću na sjeveru Francuske već deset godina vlada RN-ov gradonačelnik.

U predizbornoj kampanji je ova političarka, koja je prije godinu i pol preuzela vodeću poziciju u francuskim Zelenima (EELV), agirala spretno i elokventno. Na društvenim mrežama su milijuni ljudi vidjeli jednu scenu iz intervjua u jutarnjem programu s ministrom gospodarstva Brunom Le Mairom na postaji France Inter. 

Le Maire je naime pokušao kompromitirati Rassemblement National i La France Insoumise, kako bi objasnio publici zašto odbacuje ideju sanitarnog kordona protiv ekstremne desnice. Jecajućim glasom je Tondelier predbacila ministru „kukavičko i privilegirano ponašanje". Iako Zeleni u Francuskoj do sada nisu igrali neku veću ulogu, Tondelier bi, kao treća strana u toj konstelaciji, mogla profitirati od borbe socijalista i LFI-ja za preuzimanjem vlasti.

Xavier Bertrand

Osim tri (skoro) podjednako snažna bloka u novom sazivu parlamenta, u Nacionalnu skupštinu sa svojim klubom zastupnika ponovno ulaze i konzervativni Republikanci. Stranka koja je već desetljećima duboko pustila korijenje na komunalnoj razini, sa svojim partnerima raspolaže sa 65 mandata – i mogla bi predsjednikovom savezu Ensemble dati važne glasove u formiranju relativne većine. 

Vodeći republikanac Xavier Bertrand, predsjednik regije Hauts-de-France, u tom kontekstu se zalaže da formiranje „nacionalne izvanredne vlade" između Les Républicains (LR) i Macronovog tabora – pod vodstvom nekog republikanca. Iako se taj scenarij čini manje izvjesnim, sigurnim se čini samo da 59-godišnji Bertrand, koji se već jednom kandidirao i za Elizejsku palaču, ne bi odbio da upravo on bude na čelu te vlade.

Gérald Darmanin i Edouard Philippe

Gérald Darmanin će u idućim tjednima biti ključna politička figura u Francuskoj. 41-godišnji ministar unutarnjih poslova je zadužen za sigurnost tijekom Olimpijskih igara, koje u Parizu počinju koncem ovog mjeseca. Darmanin, koji je svojedobno prešao iz LR-a u predsjednikovu stranku Ensemble, ima reputaciju političkog teškaša u Francuskoj. On je pobornik jasne politike „Law-and-Order" (zagovornik rigoroznih policijskih mjera u borbi protiv kriminala i nasilja, nap. red.), te raspolaže ambicijama oko preuzimanja moći potrebnima za preuzimanje dužnosti premijera. 

U njegovu korist ide činjenica je desno-nacionalni RN na izborima osvojio najveći broj glasova, ali i da stranka zbog izbornog (većinskog) sustava nije postala najjača opcija u novom sazivu. Izborom premijera Darmanina predsjednik Macron bi signalizirao da ozbiljno shvaća brige birača RN-a. 

Edouard Philippe pak vrlo dobro poznaje svakodnevicu u Matignonu. On je već bio premijer za vrijeme Macronovog predsjedničkog mandata, bilo je od 2017.-2020. Nakon toga je ovaj 54-godišnjak utemeljio vlastitu stranku Horizons, koju se pribraja predsjednikovom taboru. Philippe je napustio Pariz i preuzeo dužnost gradonačelnika Le Havrea. On je, sudeći po anketama, aktualno najpopularniji francuski političar. U posljednje vrijeme je oštro kritizirao predsjednika, te se zalaže, slično kao i republikanac Bertrand, za „tehnički sporazum" između LR-a i Macronove alijanse, kako bi se Francuskom uopće moglo vladati (barem) godinu dana. Bez obzira radi li se o Bertrandu, Darmaninu ili Philippeu, sve njih povezuje želja da nekako spriječe ljevicu da preuzme vlast.

Trenutno se u Francuskoj raspravlja o brojnim konstelacijama. Na koncu mora odlučiti državni predsjednik. A Macronov izbori bi, i to ne bi bio prvi put, mogao biti iznenađujući. A možda će se na njegovu odluku još dugo morati čekati.

*ovaj tekst je najprije objavljen na njemačkom jeziku

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu