„Dosta nuklealne energije, nećemo novo pokretanje reaktora“, skandira mala grupa demonstranata pred željezničkom stanicom u Ivakiju, gradu srednje veličine, pedeset kilometara južno od uništene nuklearne elektrane Fukušima Daiči. Među ljudima koji godinama protestuju, svakog petka u 18 časova, je i Jirgen Oberbojmer, jedini njemački svjedok katastrofe sa cunamijem i nuklearnom elektranom, koja se desila 11. marta 2011. godine. „Taj događaj je prekinuo moj skroman, sretan život i potpuno me izbacio iz kolosjeka“, kaže. Ali prije svega, Japan je propustio šansu da se okrene od nuklearne energije i da za svijet postane pozitivna snaga. „Zbog toga sam postao veoma tužan i pesimističan“, kaže Nijemac.

Prije trideset i pet godina Oberbojmer je kao turista sa rancem izašao iz voza u Ivakiju. U traženju smještaja mu je pomogla jedna Japanka koju je slučajno sreo. Šest mjeseci kasnije su se vjenčali. Danas 66-godišnji Oberbojmer radi kao nastavnik engleskog jezika i japanskim trgovcima prodaje njemačke drvene igračke. Sa ženom živi u sjevernom dijelu Ivakija, u iznajmljenoj kući, a njihovo dvoje odrasle djece živi u Njemačkoj. Kroz velike prozore njegove radne sobe, vidi se prostrana dolina. Po pirinčanim poljima i početkom marta duva hladan vjetar.

Prinudna selidba

U toj kući, Nijemac rođen u Herfordu (Sjeverna Rajna-Vestfalija, prim. red.) se ne osjeća najbolje. „Ova kuća je bez sumnje lijepa, ali ona druga je za mene nezamjenjiva.“ Pritom misli na bivšu kuću, izgrađenu u tradicionalnom japanskom stilu, u obližnjem dijelu grada Jocukura. U toj kući njegova porodica je živela više od tri decenije. Tamo su djeca odrasla, a supruga je od bašte napravila pravi mali raj. „Fukušima znači sretno ostrvo' i ta druga kuća je bila naša Fukušima“, kaže Nijemac sa gorčinom.

Cunami talasi zaustavili su se nekoliko metara od njihovog tadašnjeg imanja. Ni šteta od zemljotresa nije bila naročito velika. Njemačko-japanski par se tada na sedam nedjelja sklonio u Njemačku, a po povratku u Japan bio je primoran da se suoči sa novom situacijom u tom regionu. Vlasnik kuće je tražio da se isele. Odlučio je da proda nekretninu, nakon što je hiljade ljudi evakuisano, jer je područje, trideset kilometara oko nuklearke moralo da bude napušteno. Odjednom je nastala velika potražnja za stambenim prostorom i kirije i cijene zemljišta u Ivakiju su eksplodirale.

Od nastavnika do pisca

„Sa jedne strane sam direktna žrtva katastrofe, jer je ona godinama uticala na naš život", smatra Oberbojmer. „Ali sebe vidim i kao žrtvu drugih žrtava, jer sam zbog njih protjeran iz mog malog raja.“ Doduše, šokirani bračni par je dobio rok od dvije godine da napusti voljenu kuću. „Ali to je bilo grozno vrijeme, kada bi se jedva usudili da izađemo iz kuće, zbod zračenja“, sjeća se. „Nismo mogli da sadimo povrće, ljeti nismo mogli da idemo na kupanje, niti da u jesen odemo u šumu.“

Tokom tog perioda, optimistična, vedra priroda se pretvorila u zamišljenu političku osobu: „Kod mene je nastala velika promjena.“ Na nagovor sina počeo je da piše prvu od četiri knjige iz serije „Fukušima – u sjenkama“. Sve više je raslo i uvjerenje da on nije samo žrtva. „Nakon dugog razmišljanja, danas sebe vidim kao jednog od odgovornih, prije svega kao potrošača koji nepromišljeno koristi struju“, kaže Oberbojmer. Fukušima nije neki izolovan slučaj, već upozorenje. „U eksplozijama koje su se desile vidim suštinu našeg visokotehnološkog života: stvari dovodimo do krajnjih granica, jednostavno smo pohlepni i ne želimo da vidimo skrivene troškove."

Muke sa japanskim načinom razmišljanja

I deset godina nakon nuklearne katastrofe, Oberbojmer se i dalje pita zašto njegova daleka zemlja porijekla zbog Fukušime želi da prestane sa korištenjem nuklearne energije, dok njegova japanska domovina dorađuje uranske reaktore i omogućuje im dalji rad – upravo u zemlji sa najvećim brojem zemljotresa na svijetu. „Najprije sam se divio ljudima zbog njihove hrabrosti da se za veoma kratko vrijeme suoče sa čitavim haosom od cunamija i zemljotresa“, kaže. On smatra da ljudi u Japanu najradije gledaju naprijed i da žele da idu dalje.

Ali njemu ne ide u glavu da su izostale konsekvence – nije utvrđen tačan tok katastrofe, jedina trojica menadžera kompanije Tepko koji su se nakon dugog odugovlačenja pojavili pred sudom, su oslobođeni. „Zašto ljudi ništa ne preispituju? Čak ni mediji?“, pita se Oberbojmer. „Veoma sam ogorčen zbog te druge strane medalje.“

Nakon više od tri decenije on zna kako Japanci razmišljaju. Teške teme se prepuštaju stručnjacima i niko ne gleda dalje od svog tanjira. Mnogi Japanci u tolikoj mjeri vjeruju vlastima i prihvataju zvanične laži, da jedan Evropljanin to ne može ni da zamisli.

Ali i pored svega Oberbojmer želi da ostane u Japanu. Njegova žena mora da se brine za stare roditelje, a on sam bi se teško u svojim godinama opet uključio u život u Njemačkoj. Dakle primoran je svakog dana da gleda bolnu istinu: „Ostrvo sreće“, što je nekada Fukušama za njega bila, više ne postoji.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android