1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Gasovod kao ćorsokak

Andrey Gurkov
20. novembar 2018

Pompezno slavlje Erdogana i Putina zbog završetka dijela Turskog toka je preuranjeno- barem za Ruse. Oni nemaju pojma kako će tom rutom prodati gas zapadnom Balkanu i EU i da li će im se to isplatiti, piše Andrej Gurkov.

Putin und Erdogan Eröffnung TurkStream
Foto: Reuters/M. Sezer

Političari u mnogim zemljama vladaju majstorskom vještinom da pompezno predstave završetak infrastrukturnih projekata koji su zapravo nedovršeni. Rusija u tome ima iskustvo još iz sovjetskih vremena, a ni Turskoj zanat nije stran. Nedavno je predsjednik Redžep Tajip Erdogan uz fanfare otvorio novi istanbulski aerodrom, iako će on tek u januaru biti spreman u punom obimu.

Sada su Erdogan i njegov ruski kolega Vladimir Putin postavili novi rekord u ovoj disciplini. U ponedjeljak su u Istanbulu učestvovali na svečanoj ceremoniji posvećenoj završetku postavljanja podmorske dionice gasovoda Turski tok.

Prema planu taj gasovod treba da proradi krajem 2019. godine – dakle tek za godinu dana! Jer na turskom kopnu još fali kompletna infrastruktura koja bi transportovala gas od Crnog mora nadalje.

Na njemačkom se to zove Richtfest – običaj da se proslavi grubi završetak radova na kući ili zgradi, dok se još vidi nemalterisana cigla, a nema ni crijepa. Svečanost u Istanbulu bila je upravo to: dvojica inače veoma zauzetih kormilara svojih država nalaze vremena da slave postavljanje ražnja dok je zec još u šumi.

Očiti su njihovi motivi da proizvedu medijsku oluju: Erdoganov ekspanzivni privredni model ljulja se iz temelja, turska lira je u slobodnom padu, inflacija sa 25 odsto ide ka katastrofi. Turskom predsjedniku stoga dobro dođe svaki ekonomski i spoljnopolitički uspjeh.

To važi i za ruskog predsjednika, posebno jer se Turski tok – pored gasovoda Sjeverni tok 2 kroz Baltičko more – broji u omiljene Putinove projekte. Dva gasovoda slijede jedan cilj: da okončaju ili makar žestoko smanje tranzit gasa kroz buntovnu Ukrajinu i to do kraja 2019. godine. Jer baš tada ističe aktuelni tranzitni ugovor Moskve i Kijeva.

Poludržavni ruski Gazprom ne žali para kako bi ostvario taj cilj. Tako je na ruskoj teritoriji postavljeno dvostruko više cijevi nego što je zapravo potrebno jer je najprije bio planiran sasvim drugi gasovod kroz Crno more – Južni tok sa četiri kraka i godišnjim kapacitetom od 63 milijarde kubnih metara gasa.

Andrey Gurkov

Južni tok je trebalo da prenosi gas direktno ka Bugarskoj, a odatle (između ostalog i kroz Srbiju) do ostalih zemalja Evropske unije. Ali projekat nije bio u skladu sa pravilima evropskog energetskog tržišta i imao je uticajne protivnike u Sjedinjenim Državama. Umjesto da pregovara i nađe kompromis, Putin je 2014. naprosto otkazao posao i, nakon sastanka sa Erdoganom, naredio da se četiri kraka preusmjere ka Turskoj.

U nekom trenutku je turskom predsjedniku to ipak bilo previše ruskog gasa – da li se bojao prevelike zavisnosti od Moskve? – te je gasovod sveden na dva kraka. Lukavi Erdogan je uz to dobio popust na cijenu gasa. Tako je ionako basnoslovno skupi poduhvat Gazproma postao projekat koji jedva da može biti isplativ.

Pa ni to nije kraj rupama u ruskoj računici. Jer od dva projektovana kraka samo jedan sa kapacitetom od 15,75 milijardi kubika godišnje ima definitivnog kupca – turski državni koncern Botas koji će tim gasom snabdijevati evropski dio zemlje. Mnogo godina je taj region opskrbljivan dugim putem preko Ukrajine, Moldavije, Rumunije i Bugarske, a sada će sasvim nove cijevi dovoditi gas direktno od proizvođača. Bez rizika i taksi za tranzit.

Time je Turska, ekonomski gledano, dobitnik ovog projekta i Erdogan ima svaki razlog da se u Istanbulu busa u prsa. Za razliku od Vladimira Putina. Jer drugi krak koji treba da transportuje gas u Evropsku uniju i da makar malo podigne rentabilnost gasovoda mogao bi da se ispostavi kao ćorsokak.

Naime još uvijek nije jasno kako će gas sa obala Crnog mora doći u EU. Gazprom je krajem 2014. i početkom 2015. gotovo u vidu ultimatuma tražio da evropski partneri sami izgrade priključke kroz Grčku pa do Italije. Ali od toga za sada nema ništa.

Jedina alternativa koja ostaje Gazpromu i njegovom patronu Putinu jeste da se gas dovodi u Bugarsku, a onda kroz postojeće ili neke nove gasovode dalje u pravcu Rumunije, Mađarske, Austrije i/ili Srbije i zapadnog Balkana.

Drugim riječima, Moskva sada, poslije četiri godine i mnogo milijardi, mora da počne baš tamo gdje je zastala sa Južnim tokom. Zato međunarodni mediji ne bi trebalo da dozvole da ih zaslijepi PR priredba u Istanbulu i da nekritički javljaju da „gas kroz Turski tok već sljedeće godine stiže i u Evropsku uniju".

Još ništa nije gotovo. Zemljama juga Evrope, doduše, dobro bi došli i ruski gas i tranzitne takse. Ali sa Moskvom tek treba ispregovarati pod kojim uslovima i kojim rutama sprovesti gas. Nema sumnje da u tim pregovorima EU ima jače karte.

 

Preskoči naredno područje Više o ovoj temi