Mucanje je za oboljele vrlo stresno, pogotovo zato što drugi ljudi često uvredljivo, agresivno ili nekorektno reagiraju na ovaj govorni poremećaj. Nehotična ponavljanja slogova i zvukova, rastezanje zvukova i uočljive ili "tihe" blokade mogu uznemiriti i učiniti nesigurnima one koji su pogođeni. Slabost može postati i fizički vidljiva, poput crvenila ili znojenja.

Pritom mucanje ne dopušta donošenje zaključaka o karakteru ili inteligenciji pogođene osobe. Ljudi koji mucaju točno znaju što žele reći, ali to trenutno ne mogu tečno izgovoriti.

Dugo se vremena smatralo da je mucanje psihološki ili emocionalni poremećaj. Zapravo, mucanje je neurološki uzrokovan poremećaj govora u kojem je poremećena regulacija proizvodnje govora u mozgu.

Locirano podrijetlo mucanja?

Finski znanstvenici sada vjeruju da su locirali područje mozga u kojem leži korijen mucanja. Pronašli su strukturne promjene u čvorovima moždane mreže kod ljudi koji mucaju.

Prema timu koji vodi Juho Joutsa sa Sveučilišta Turku, njegovo središte se nalazi u području baznog ganglija putamena. Putamen je jedno od središnjih područja velikog mozga i dio je sive tvari mozga. Posebno je važan za motoriku lica, odnosno mimiku.

Poremećaj tečnosti u govoru može imati različite uzroke. Postoji genetska predispozicija koja može, ali ne mora dovesti do pojave mucanja. Osim toga, neurološke bolesti poput Parkinsonove bolesti ili moždanog udara mogu rezultirati mucanjem. Za potrebe studije, finski znanstvenici također su ispitali pacijente koji su počeli mucati nakon moždanog udara. Moždani udar zahvatio je samo dio mozga gdje se nalazi dotična moždana mreža.

Ispitanici su pokazali iste strukturne promjene u čvorovima ove moždane mreže kao i oni kod kojih se mucanje razvilo u djetinjstvu. Prema studiji, to pokazuje da mucanje uvijek nastaje u ovoj mreži, bez obzira na genetske ili neurološke uzroke.

Nove metode liječenja?

Po riječima prof. dr. med. Martina Sommera, višeg liječnika i voditelja "Interdisciplinarne radne skupine za poremećaje govora” na Odjelu za neurologiju na Sveučilišnom medicinskom centru Göttingen (UMG), finska studija je još jednom pokazala da je lijeva moždana polutka presudna u formiranju govora.

Studija također pokazuje da se dva oblika mucanja, neurogeno mucanje, tj. mucanje uzrokovano moždanim udarom, i mucanje u ranom djetinjstvu, ne razlikuju mnogo, kaže Sommer, koji je i sam pogođen mucanjem i savjetnik je u Saveznoj udruzi za pomoć pri mucanju (BVSS).

Do danas ne postoje učinkovite mogućnosti farmakološkog ili neuromodulatornog liječenja. Prema finskim znanstvenicima, lokalizacija strukturne promjene stvara nove metode liječenja, poput duboke moždane stimulacije usmjerene na tu moždanu mrežu.

Neurofiziolog Sommer pozdravlja novi istraživački pristup. "Sigurno je moguće na temelju ovih spoznaja izvesti liječenje. Ali zahtijeva nekoliko međukoraka da biste razumjeli gdje morate pričvrstiti koju elektrodu s kojim polaritetom, a to nije tako lako, još smo daleko od tog cilja."

Mucanje nije neuobičajeno

U Njemačkoj, s gotovo 84 milijuna stanovnika, procjenjuje se da oko 800.000 ljudi trajno muca. Više od pet posto male djece muca, odnosno oko 50 od 1.000 djece. Dječaci su pogođeni češće nego djevojčice.

Mucanje često počinje iznenada između 2. i 6. godine. I ovaj poremećaj obično nestaje sam od sebe tijekom sljedeće dvije godine, ali oko jedan posto oboljelih i dalje muca u odrasloj dobi.

Lijekovi, terapije disanja ili opuštanja, ili bilo koje druge terapije liječenja zapravo ne djeluju protiv mucanja, kako to neki terapeuti obećavaju. "Još uvijek imamo nažalost nadriliječnike, koji obećavaju čudotvoran lijek, da tako kažem, pa morate biti na oprezu”, kaže prof. Sommer.

"Čak i najteže mucanje može se spriječiti jednostavnim metodama poput tzv. metronom-govora, ali mucanje tada ne nestaje, samo se skriva iza promijenjenog načina govora", kaže Sommer za DW.

Kako pomoći

Pogođeni često pokušavaju izbjeći određene riječi ili govorne situacije zbog srama ili straha da će se osramotiti. To može dovesti do toga da se pogođeni povuku iz svakodnevnog života i postanu društveno izolirani.

Ljudi koji mucaju stoga se također uče suočavati s teškim situacijama. "Najveća opasnost kada mucate je držati jezik za zubima, a mnogi pogođeni to rade. Izbjegavanje govora je nepovoljno jer značajno ograničava mogućnosti razvoja ljudi. Zato je važno ne šutjeti, nego reći ono što želite”, savjetuje neurolog Sommer.

Grupe za samopomoć mogu pomoći u prevladavanju straha od govora. Obično je korisno suočiti se s mucanjem otvoreno i s povjerenjem u obitelji, prijateljima ili na poslu.

No ono što ljudima koji mucaju ne treba su, doduše često dobronamjerni savjeti poput: duboko diši, koncentriraj se, smiri se. Takvi vas savjeti samo živciraju ili uznemiruju.

"Dakle, najbolje je čekati, gledati i slušati. Ljudima koji mucaju treba više vremena, to je jednostavno tako! Uvijek postoje ljudi koji pokušavaju nastaviti riječ ili rečenicu. Prije svega, vrlo je bolno nekoga prekidati. Osim toga, možda to nije ono što je osoba koja muca zapravo htjeli reći. Tada stvari postaju komplicirane”, kaže Sommer.

Ovaj tekst je najprije objavljen na njemačkom jeziku.