Na dan početka  28. klimatske konferencije UN-a (COP28) u Dubaiju 30. novembra,  obilježilo se osam godina od stupanja na snagu Pariškog sporazuma o klimi.

Tada su upozorenja naučnika, koji su rekli da bi dopustiti zagrijavanje Zemlje od preko 1,5 stepeni Celzijusa izložilo milione ljudi katastrofalnim toplotnim talasima, pojačanim olujama i požarima, navela većinu svjetskih nacija da reaguju.

To su učinili tako što su se složili da zaustave porast globalne temperature na znatno ispod 2 stepena Celzijusa, u poređenju sa predindustrijskim nivoom i "pojačaju napore" da globalno zagrijavanje zadrže ispod 1,5 stepena. Ali zašto se baš uzela ta vrijednost i šta će se desiti ako pređemo taj prag?

1,5 stepeni Celzijusa kao linija odbrane

Naučnici su preporučili granicu od 1,5 Celzijusa kao neku vrstu linije odbrane. Pridržavanje ovog cilja, kažu stručnjaci, značilo bi veće šanse za izbjegavanje ekstremnijih i nepovratnih klimatskih efekata, koji se vjerovatno pojavljuju na višim nivoima zagrijavanja.

Johan Rockström je direktor Potsdamskog Instituta za istraživanje posljedica klimatskih promjena (PIK) u Njemačkoj i koautor studije, koja se bavila efektima globalnog zagrijavanja i porasta temperature na preko 1,5 Celzijusa (C).

Govoreći u jednom videu za The Stockholm Resilience Center (SRC), on nije opisao ograničenje od 1,5 stepeni Celzijusa kao "neki proizvoljni pregovarački broj u Pariškom sporazumu", već nešto o čemu nema pregovora.

"To je nivo koji zaista trebamo pokušati zadržati, koliko god možemo", rekao je on.

Ali, da bi se održala ta granica, trenutne globalne emisije štetnih gasova moraju biti prepolovljene do 2030. godine, a to je manje od sedam godina, kažu u Ujedinjenim narodima.

Koliko smo blizu 1,5 stepeni?

Globalne temperature rasle su od 1880. godine u prosjeku za 0,08 stepeni Celziusa svakih deset godina (po deceniji). Ta stopa je počela da se ubrzava od 1981. i od tada se više neglo udvostručila.

Nakon 2010. zabilježeno je 10 najtoplijih godina. Naučnici su predvidjeli da će 2023. biti najtoplija godina ikada zabilježena, sa globalnim prosječnim zagrijavanjem od 1,43 stepena Celzijusa u odnosu na predindustrijsko vrijeme.

„No, čak i godina dana zagrijavanja iznad 1,5. stepeni Celzijusa naučnicima nije dovoljna da proglase kršenje proklamovane granice", kaže Karlo Buontempo, direktor Kopernikove službe za klimatske promjene (C3S), koja je  zapravo služba EU za observaciju Zemlje.

"U našim podacima ne očekujemo da ćemo premašiti  tu vrijednost (1,5 stepeni C ove godine), ali čak i da premašimo, to se odnosi samo na jednu godinu a definicija Pariškog sporazuma i cilj od 1,5 stepeni C podrazumijeva određeni prosjek godina", kaže Buontempo za DW.

Šta se dešava ako pređemo prag od 1,5 Celzijusa?

Izvještaj Svjetske meteorološke organizacije (WMO) predviđa da će globalne temperature dostići nove maksimume u narednih pet godina, a u UN-u kažu da će Zemlja vjerovatno preći kritični prag globalnog zagrijavanja od 1,5 stepeni Celzijusa u narednoj deceniji.

"Pitanje je: da li možemo ponovo da se spustimo ispod 1,5 stepeni Celzijusa u ovom stoljeću?", kaže direktor C3S Buontempo. "Imamo alatke da učinimo cilj od 1,5 stepeni Celzijusa mogućim, ali to znači dramatično smanjenje količine emisija stakleničkih plinova."

Prelazak praga ne bi značio trenutnu katastrofu za sve, ukazuje Sergey Paltsev, zamjenik direktora Zajedničkog programa za nauku i globalne promjene pri Masačusetskom institutu za tehnologiju (MIT) .

"Nauka nam ne govori da bi, na primjer, porast temperature od 1,51 stepen Celzijusa, definitivno značio smak svijeta", objasnio je on. Ali to znači, kako upozoravaju naučnici, da će oluje, toplotni talasi i suše biti sve ekstremnije. A to će imati dalekosežne posljedice.

Oluje i poplave predstavljaju prijetnju ljudima, koji na taj način ostaju bez svojih domova ali i državnoj infrastrukturi, dok suše ugrožavaju snabdijevanje pitkom vodom, kao i proizvodnju hrane, uzrokujući nagli porast cijena. Toplotni talasi predstavljaju opasnost za zdravlje ljudi, posebno starijih i onemoćalih lica.

Da li će posljedice zagrijavanja svuda biti iste?

Neće. Iako siromašne zemlje i zemlje u razvoju uglavnom najmanje doprinose globalnim emisijama štetnih gasova, one najviše pate od negativnih uticaja klimatskih promjena. Pakistan je, na primjer, odgovoran za manje od 1% svjetskih emisija ugljičnog dioksida, ali je jedna od najranjivijih zemalja kada su u pitanju klimatske promjene.

Muhammad Mumtaz, docent na Fatima Jinnah Women University u Pakistanu, čije se istraživanje fokusira na prilagođavanje promjenama klime, kaže da trećina stanovništva zemlje, koja živi u urbanim područjima, osjeća nepodnošljivu vrućinu.

"Više od 40 stepeni zabilježeno je u raznim gradovima širom Pakistana, a u jednom od njih se kazaljka na termometru popela na 51 stepen Celzijusa. To je vrlo opasno", kaže Mumtaz.

Archibong Akpan, stručnjak za klimu pri Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (UNFCC), ukazuje kako su toplinski valovi i cikloni, kombinovani s visokim nivoom siromaštva, dokaz da globalno zagrijavanje pogađa proizvodnju hrane u Africi.

"Klimatske promjene već utiču na usjeve i obezbjeđivanje zaliha hrane", rekao je on, dodajući da će ubrzanje takvih uticaja "ugroziti  životnu egzistenciju mnogih ljudi".

Šta se može učiniti protiv ovog trenda?

Naučnici se slažu da možemo usporiti stopu globalnog zagrijavanja ako više ne sagorijevamo fosilna goriva. Ali čak i kada bi ovog trenutka prestale sve emisije štetnih gasova, temperatura na Zemlji bi nastavila da raste nekoliko narednih decenija, što znači da klimatske promjene nastavljaju da utiču na život budućih generacija.

Stoga je ključno prilagođavanje promjenama klime na način koji ljudima omogućava da i dalje zadovoljavaju svoje osnovne potrebe.

Kako se možemo prilagoditi višim temperaturama?

Mnoge zemlje, regije i gradovi već duže vrijeme rade na mjerama prilagođavanja. U Holandiji, na primjer, gdje više od 50% zemljišta leži ispod nivoa mora, vrši se transformacija i adaptacija nekoliko gradova, kako bi se stanovnici izborili sa potencijalnim poplavama koje im prijete. Model prilagođavanja uključuje održivo stanovanje, fleksibilne prostore i sistem javnog prevoza, koji bi bio od pomoći u evakuaciji ljudi ako to bude potrebno.

Stanovnici Mukurua, najvećeg rubnog, siromašnog kvarta u glavnom gradu Kenije Nairobiju (slum ili nešto poput brazilijanske favele) osmislili su plan adaptacije, koji je doveo do poboljšanja vodosnabdijevanja, puteva i kanalizacije. Plan se također nudi kao model drugim zemljama u Africi i širom svijeta.

Archibong Akpan kaže da mnoge afričke zemlje sada ozbiljno shvataju prilagođavanje klimatskim promjenama, ali da je ono i dalje "na niskoj razini", jer je teško govoriti o "prilagođavanju kada nema finansija".

Siromašne zemlje i zemlje u razvoju već dugo pozivaju bogate zemlje, koje su nesrazmjerno više odgovorne za zagrijavanje i emisije štetnih gasova, da im kompenzuju štetu, nastalu usljed klimatskih promjena, kroz namjenski Fond za gubitke i štete. Na prošlogodišnjem samitu UN-a o klimi COP27, države su načelno pristale na takvu inicijativu. Kako će ona funkcionisati tek treba da se utvrdi.

U međuvremenu, Muhammad Mumtaz kaže da je inicijativa pakistanske vlade, koja poziva gradove da preduzmu praktične korake za smanjenje emisija CO2 i prilagođavanje promjenama klime, pomogla ljudima da se otvore za tu ideju i pokazuje da su stanovništvu potrebni kako edukacija tako i finansijska sredstva.

"Vidjeli su poplave, vidjeli su toplotne talase, vidjeli su sušu. Na osnovu toga su se uvjerili da se klimatske promjene dešavaju", rekao je on, dodajući da je ljudima sada potrebna ciljana edukacija i to na njihovom vlastitom jeziku.

„Ljudi, koji imaju znanje, spremni su da se prilagode i promoviraju drugačiji pristup problemima", zaključuje Mumtaz.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu