Svaki prelazak preko mosta stanovnicima banjalučkog naselja Česma, podsjetnik je na prošlogodišnje poplave i posljedice koje nisu sanirane. Gužve su na autobuskim stajalištima sa obje strane mosta jer ništa veće od automobila ne prelazi na drugu obalu Vrbanje. Jedan autobus dovozi putnike do rijeke, a drugi ih čeka sa suprotne strane. Preko trošnog mosta se pješači, i to samo tri kilometra od centra Banjaluke.

Opasnost ponovo prijeti

Prva kuća s desne strane smještena je uz sami nasip i vlasništvo je Mile Petrušića. Njegov dom je kaže, u proteklim decenijama poplavljen sedamnaest puta, a prošle godine pretrpjeli su stopostotnu štetu. Uredno dvorište, kuća i pomoćni objekti prije dvanaest mjeseci bili su potpuno pod vodom, a slike ovog uništenog domaćinstva obišle su region.

“Ovu šupu je voda odnijela petsto metara. Popravio sam je i vratio gdje je bila“, pokazuje Mile. Trag koji je voda ostavila na spoljašnjoj strani kuće, više se ne vidi. Prekrila ga je svježa boja. Uspomena na maj 2104. godine im, kaže Mile, ne treba, mada ga nikada neće zaboraviti: “Ovdje je bilo preko dva metra vode, iznad ovog prozora. Mi smo bukvalno ostali bez svega što je bilo u kući. Šteta je zvanično procjenjena na 7.000 KM ali je realno trostruko veća”.

Mile je ipak zadovoljan onim što je nakon poplave učinjeno za pogođeno stanovništvo, jer je pomoć došla brzo. Dodaje da mnogo toga zamjera gradu i državi, ali da su ga ljudi oduševili.

“Mi smo dobili vaučere u vrijednosti od pet hiljada maraka i hiljadu maraka od civilne zaštite. Podsjećam da mi te vaučere svi zajedno vraćamo. Nama će se to odbijati od plate narednih nekoliko godina, i to nije poklon od naših vlasti”, tvrdi Mile.

“Hvala svima na pomoći”

Sa velikom zahvalnošću, Petrušić govori o brojnim pojedincima koji su tih dana dolazili da pomognu njemu i komšijama. Donosili su hranu, higijenska sredstva i sve što je trebalo: “Imam samo riječi hvale za sve. Volonteri, mladi ljudi su svojim vrijednim rukama čistili blato, iznosili stvari, ribali podove. Momci i djevojke od dvadeset godina radili su ovdje po cijeli dan u mulju dubokom pola metra. To je stvarno nešto što se ne može zaboraviti”. Našeg sagovornika je iznenadila i novčana pomoć koja jedošla od poznanika i prijatelja iz inostranstva.

Iako je toliko puta poplavljen, Mile radi i gradi na svom malom imanju, trudi se da ne razmišlja o tome šta bi kiša mogla donijeti.

“Stalno strepimo, ali život ide dalje. Vrbanja je pedeset metara od mene, a nasip slab. Šta da radim”, pita se Petrušić.

Uz kuću je danas smješten plastenik, gdje Mile i njegova supruga uzgajaju povrće. Zemlja je plodna, a ovo proljeće je, vjeruje, idealno za dobre usjeve. Ističe da je plastenik i drva za ogrev dobio od Karitasa.

„Gledamo u nebo i strepimo“

Moglo bi se na prvi pogled reći da su se Petrušići potpuno oporavili nakon poplave, ali nije baš tako. Kuća je dugo bila u vodi, temelj je potkopan, pa svi objekti u ovom području tonu, objašnjava naš sagovornik. Smatra da je nasip loše urađen i da neće izdržati veću količinu vode i jače padavine: “Gradonačelnik tvrdi da je nasip završen, ali mi ovdje znamo da nije. To je napola urađen posao i problem nije riješen. Neka dođu stručnjaci i potvrdiće ovo što govorim”.

Mile podsjeća da je voda odnijela jedan most koji ih je povezivao s gradom, a da je drugi, onaj s početka priče, pred raspadom. Stanovnici Česme već decenijama ukazuju na opasnosti koje su se prošlog maja obistinile.

Za razliku od ovog dijela grada, gdje poplave nisu rijetkost, naselje Lazarevo je prije godinu dana zahvatila vodena stihija koju niko ne pamti. Nepripremljene i u nevjerici, voda je zatekla porodicu Ignjatić. Ni godinu dana kasnije, nisu se vratili u kuću. Mnogo toga su sanirali, ali nedostaje dobar dio namještaja. Sva sreća, kako kažu, velika je familija pa su prethodne mjesece proveli u kući svojih rođaka.

“Procjenjena šteta je 3.800 KM. Jasno je da to nije realno. Mijenjali smo sve podove, tako da samo ta stavka košta mnogo više. Gdje su zidovi, namještaj i sve ostalo”, objašnjava Dragana. Prošlog ljeta, njen dom je bio pravo gradilište, a grubi radovi su konačno završeni.

Prisjeća se tog 16.maja 2014. i narednih dana kada se voda povukla iz njenog dvorišta. Kaže kako je sve bilo kao na filmu. Takvo iskustvo, ističe ona, natjera čovjeka da razmišlja o drugim ljudima i njihovim nevoljama. “Odjednom mnogo bolje razumijem one koje su izbjegli i napustili svoj dom. Sad vidim šta to zapravo znači, iako priznajem da je moj problem mnogo manji”.

Osim velikog spremanja, Dragana uređuje i cvijetnjak ispred kuće. Kaže da je poplava jedino biljkama u dvorištu prijala, pa dok čeka useljenje rado provodi vrijeme u društvu smokve i božura.