Odluka turskih birača koji su po prvi puta mogli birati svog predsjednika je nedvosmislena: Recep Tayyip Erdogan je komotno preskočio granicu od 50% već u prvom izbornom krugu. Rezultat je demokratski korektan i time neosporan. To je jedna strana medalje. Druga je da se širi strah kako će Turska još više skliznuti u islamističku republiku sa sve više vjerskih propisa, koji reguliraju svakodnevnicu građana.

Pobjedom Erdogana dolazi do još većeg raspada reformi utemeljitelja turske republike, Kemala Ataturka. Kemalističke elite u proteklim godinama to nisu htjeli shvatiti, ali njihova napuhanost, obzirom na mnoge probleme koje uvelike otežavaju život običnih građana, je i dovela do današnjeg Status Quo u Turskoj. Jer, tako je Erdoganova islamsko konzervativna Stranka za pravednost i napredak (AKP) i uspjela ostvariti golemu pobjedu na izborima 2002. gdje je osvojila 34% glasova, a od onda je još uspjela i proširiti svoj uspjeh. Na parlamentarnim izborima prije tri godine je osvojila gotovo 50% glasova i na kraju je AKP pobjeđivao na baš svakim izborima. Time se ta stranka pretvorila u svemoćnu političku silu i to je dovelo do uspona njihovog stranačkog šefa i predsjednika vlade na položaj predsjednika države.

Erdogan zna što želi običan građanin

Stranka AKP je nastala iz pepela četiri političke vjerske stranke. One su od konca šezdesetih do druge polovice devedesetih prošlog stoljeća bile zabranjene, a vojska i Ustavni sud, kojem je vojska dominirala, je te stanke obilježila kao "centar fundamentalističkih aktivnosti". Na temelju iskustava tih stranaka, iz kojih je potekla Erdoganova, on je dobro znao što muči prosječnog građana. To su birači sad i nagradili. Prije svega je Erdogan nagrađen zato jer je narodu Turske dao posve novi osjećaj samopoštovanja na temelju religioznih vrijednosti.

Erdogana pritom ne zanima što se sve više ograničavaju slobode mišljenja i izvještavanja i što se uvelike smanjuje prostor demokratskog izražavanja. A i njegove pristaše su se oglušili na masovne optužbe zbog korupcije i zloupotrebe vlasti od strane Erdogana, njegove obitelji i njegovih političkih kolega, nego to smatraju cijenom za relativno blagostanje koje su postigli.

Uspjeh kurdskog političara

Erdogan je izabran na pet godina, ali već sad možemo poći od toga da ovaj 60-godišnji političar teži barem još jednom predsjedničkom mandatu. Tako će upravo on biti predsjednikom kad Turska bude slavila 100 godina svog postojanja, dakle političar koji je praktično poništio sve reforme osnivača moderne Turske - Atatürka. Ovako se Turska veoma vjerojatno kreće u smjeru predsjedničke države gdje će parlament biti gurnut na marginu po svom značaju. Baš zato Erdogan stalno govori o "staroj" i "novoj" Turskoj.

Njegov izazivač Ekmeleddin İhsanoğlu je uz podršku 14 stranaka osvojio tek 39% glasova. Ono što zavrjeđuje pažnju je uspjeh kurdskog političara Selahattina Demirtaşa koji je osvojio devet posto. To bi mogao biti znak da će prokurdska stranka HDP na narednim parlamentarnim izborima uspjeti prijeći prag od 10%.

Nestaje utjecaja Europe

Makar Erdogan uživa ugled kod mnogih u Turskoj, u svakom slučaju će još morati poraditi na svom vanjskopolitičkom renomeu. Okružen krizama kao što su Irak, Sirija, Izrael i Palestinci, Ukrajina i Rusija kao i ponovnim rasplamsavanjem borbi koje Azerbajdžana i Armenija vode oko Nagornjeg Karabaha, Erdogan mora razuvjeriti svjetsku javnost u to da on svojom politikom ne dolijeva ulje na vatru. Jer baš to je često i činio u prošlosti.

Europska unija i Njemačka će morati trpjeti sve neugodnijeg Erdogana. Turska avantura sa Europskom unijom se neminovno primiče kraju. To ne mora značiti kraj svijeta, ali bi utjecaj Europske unije na razvoj u Turskoj mogao biti sve manji. A nema sumnje da to nije dobro za interese Europljana u toj regiji.