"Ako ikad u životu naiđem na prepreku samoj sebi kažem, u šali: "Ajde, Iva, rak si bolovala, možeš i to da završiš”.

Ovako 20-goodišnja Iva Korović iz Crne Gore govori o bolesti od koje se dva puta liječila u ranom djetinjstvu. Oba puta bilo je u pitanju veoma rijetko oboljenje - histiocitoza na kostima lobanje. Na sreću, njena bolest nije bila maligna niti u terminalnom stadijumu, ali je liječenje hemoterapijom bilo neophodno.

"Sjećam se apsolutno svakog detalja. Rak mi je prvi put dijagnostifikovan 2006. kada sam napunila četiri godine. Potraga za dijagnoznom trajala je nekih mjesec dana. Sumnjalo se na akutnu leukemiju, tumor na mozgu, pa do onoga što je zapravo bilo”, počinje Iva.

Relaps, odnosno povrat bolesti, desio se kada je imala sedam godina. Oba puta se liječila na Institutu za majku i dijete u Beogradu, prvo oko sedam mjeseci, a zatim skoro dvije godine. O svemu tome Iva hrabro priča sa osmjehom, iako je, kaže, bilo teško, kako za nju, tako i za njenu porodicu.

"Da je bilo lako - nije, pogotovo za dijete. Sjećam se kad su me odveli na prvu biopsiju, pa na drugu biopsiju, pamtim koju sam pidžamicu nosila, znam ime svakog djeteta koje je bilo sa mnom u sobi, ime učiteljice koja nam je držala nastavu jer nijesmo mogli redovno da pohađamo školu, crtanih filmova koje smo gledali, sjećam se šetnji sa majkom, svega.”, govori Iva za DW.

Pogon za aktivizam

Njena snaga danas leži upravo u tom iskustvu.

"Ne želim da iko pogrešno shvati, to je jedna od najtežih stvari koje sam prošla u životu, ali ne nosim je u ružnom sjećanju. I kada bih mogla da biram i krenem sve iznova, taj dio definitivno ne bih izostavila, jer mi je pogon za sve”, poručuje ona.

Iva Korović iz Podgorice danas je uključena u različite projekte, a posebno joj je važno članstvo u EU-CAYAS-NET, Evropskoj mreži mladih i adolescenata koji su u djetinjstvu i ranoj adolescenciji bolovali rak. Jedina je predstavnica Crne Gore u toj mreži.

"To je nešto na šta sam najponosnija, jer smatram da dobro predstavljam svoju državu vani. Jedina sam iz Crne Gore, ali ni iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Srbije nema predstavnika i voljela bih da se to promijeni”, priča Iva koja smatra da je razlog tome što se o kanceru među mladima ne govori dovoljno u regionu.

Članica je i nevladine organizacije "Fenix” sa sjedištem u Podgorici. Fenix je udruženje roditelja djece i djece iz Crne Gore koji su oboljeli ili su bolovali kancer. Pridružila im se sa svojom majkom 2013. kada su i osnovani. Sa njima učestvuje u brojnim lokalnim i međunarodim akcijama.

"Nijesmo imali nikakav protest, ali zato pokušavamo da djeci oboljeloj od kancera obezbijedimo što boljeliječenje i uslove liječenja. Na primjer, renovirali smo hematološko krilo bolnice za djecu gdje smo sagradili igralište u dvorištu, redovno opremamo medicinsko osoblje i odjeljenje dječije hematologije. Pružamo jednokratnu pomoć, ali i psihološku pomoć i podršku, kao i seminare u zemlji i inostranstvu na koje šaljemo roditelje i djecu. Osnažujemo našu malu zajednicu”, nabraja Iva.

Razumijevanje umjesto sažaljenja

Svojim djelovanjem i dijeljenjem iskustva, Iva podstiče društvo da se otvori ka ovoj temi. Njen cilj je podizanje svijesti o kanceru među djecom i mladima, ali i odnosa prema njima, te doprinos boljim uslovima liječenja.

"Ja bih voljela da kažem da se odnos društva prema toj temi popravio, iako je i dalje veliki tabu. Primaran je aspekt sažaljenja, što niko ne želi. Sjećam se, kada sam se drugi put razboljela, svojoj majki sam rekla da ne želim da iko u školi zna za to, osim moje učiteljice. Nijesam htjela da dobijam ocjene iz sažaljenja ili da me dočekuju sa: 'Jao, evo je Iva'... Ne”, priča ona i naglašava da je željela ima isti tretman kao i druga djeca, a i sama se tako ponašala.

Pored sažaljenja, nijesu motivišuće ni riječi koje se najčešće koriste kada je kancer u pitanju: borba, rat, heroji, bitka...

"Rak bilo kada, a pogotovo u ranom detinjstvu ostavlja ozbiljne posljedice, pogotovo zato što mi često o raku i bolovanju raka govorimo koristeći ratnu terminologiju. Ja to smatram kontraproduktivnim, a to pokazuju i neka istraživanja”, poručuje Iva.

Ona je jedna od rijetkih mladih osoba koja otvoreno govori o kanceru i svemu što uz to dolazi. Objašnjava da većina njih ni sjećanjem ne želi da taj dio sebe vrati u život.

"Nijesu svi emotivno spremni da govore o tome. To je dio nas koji je jako težak, koji ostavlja velike traume i najčešće, kada završimo sa tim, odlučimo da to potisnemo i da više ne razgovaramo o tome”, kaže i dodaje da je međusobni razgovor mladih koji su prošli kroz isto iskustvo često najbolja "terapija”.

"Druženje sa ljudima koji su prošli kroz isto je od enormne pomoći. A kad priđemo osobi koja nije imala nekih zdravstvenih problema, imamo bojazan da naiđemo na sažalijevanje o kojem sam govorila, a ne na razumijevanje, što ultimativno tražimo. Zato je taj naš mali krug najbolji tretman i najbolja terapija”, priča Iva.

Psiho-fizičke posljedice liječenja

Osim podrške porodice i drugih koji su prošli isti pakao, profesionalna liječnička pomoć je najbitnija. Medicina je u međuvremenu napredovala, a Iva se nada i vjeruje da se poboljšao i odnos ljekara prema pacijentima.

"Tada, kada sam se ja liječila, uopšte nije bio zadovoljavajući, a kamoli adekvatan. Liječenje ovdje nije postojalo, moja kompletna istorija bolesti je i dalje u Beogradu. Imala sam velikih problema sa hematolozima i dječijim onkolozima u Kliničkom centru Crne Gore, kao i na dječijem odjeljenju, u smislu da su odbijali da mi uključe terapiju koja mi je bila prijeko potrebna, prilično drsko su razgovarali sa mojim roditeljima, par puta mi je odbijen konzilijum za Beograd i slično”, nabraja ona i otkriva šta bi najviše voljela da se promijeni.

"Više od svega bih voljela da svako dijete može da se liječi preko Fonda za zdravstveno osiguranje, a ne da skupljamo pomoć preko SMS poruka”, poručuje Iva.

To je nerijetko i slučaj u zemljama regiona gdje, kao i u Crnoj Gori, postoje brojne humanitarne akcije i organizacije koje se bave prikupljanjem pomoći za djecu i mlade oboljele od kancera.

Prema podacima Nacionalnog registra koji postoji od 2013. godine, u Crnoj Gori godišnje 25 do 30 osoba mlađih od 19 godina dobije dijagnozu raka.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.