„Pođite s nama i izdaćemo Vam nove papire“, rekao je grčki policajac Bakhtyaru u srijedu ujutro krajem aprila. Bakhtyar je 22-godišnji Afganistanac koji je vjerovao da je ponuda pocijskog službenika ključna za ostvarenje njegovog sna o započinjanju novog života u Evropi. Ali, u stvari se desilo nešto sasvim drugačije.

Dva mjeseca ranije Bakhtyar je prešao rijeku Maricu (Evros), granicu između Turske i Grčke i ključnu rutu za izbjeglice koje žele doći do Evropske unije. Potom je nastavio prema Diavati, službenom izbjegličkom kampu postavljenom na periferiji drugog najvećeg grčkog grada, Soluna. Po dolasku se prijavio u grčkoj policiji, što je uslov za traženje međunarodne zaštite i prvi korak u procesu traženja azila. Fotografija njegovog dokumenta prikazuje datum kada je stigao - 12. februar 2020. godine.

Međutim, "Lockdown” zbog korona-virusa je usporio dalju proceduru, jer je većina javnih institucija bila zatvorena. Bakhtyar priča kako se brinuo kada će se ured ponovo otvoriti i on konačno moći predati službeni zahtjev za azil. Priliku za to nikada i nije dobio.

Prisjećajući se svog susreta s policijom u aprilu Bakhtyar priča da su ga stavili u bijeli kombi i odveli u policijsku stanicu u centru Soluna. Umjesto da dobije važne dokumente, kako mu je i obećano, Bakhtyar priča da je policija zaplijenila sve njegove stvari, uključujući i mobitel. Kasnije je premješten u drugu policijsku stanicu, gdje su ga, kako kaže, policajci šamarali i tukli nogama, a potom prebacili u zadnji dio kamiona. Bakhtyar se sjeća da su spustili ceradu kamiona kako bi se spriječilo da iko vidi ko je u kamionu. Tada to nije shvatio, ali kamion je krenuo prema istoku - natrag prema Turskoj, odakle je Bakhyar i stigao.

Kad se kamion zaustavio, mladi Afganistanac je shvatio da nije sam. Ostali azilanti poput njega stojali su postrojeni uz obale rijeke Marice. Prisjeća se kako je vidio mladiće natovarene u gumenim čamcima, po 10 u jednom čamcu, kaže Bakhtyar.

Čovjek koji je upravljao čamcem, kako kaže Bakhtyar obraćao se na grčkom jeziku ljudima za koje on pretpostavlja da su bili policajci, a sa migrantima na njihovom maternjem jeziku, dariju. DW nije mogao nezavisno potvrditi da su muškarci bili grčki policajci. Bakhtyara tvrdi da je bilo jasno da to nije prvi takav prelazak u Tursku za čovjeka koji je upravljao čamcem.

Zbog pandemije korona-virusa, granica između Grčke i Turske je zatvorena. Svi zvanični postupci deportacije stavljeni su na čekanje. Kad su Bakhtyar i drugi azilanti stigli do daleke obale na turskoj strani, ništa i niko ih nije čekao.

DW se sreće sa žrtvama pushbackova

Kad se ekipa DW-a susrela s Bakhtyarom radi ove priče, on je stanovao u istanbulskoj četvrti Esenler u kojoj živi veliki broj Afganistanaca. Grad je u to vrijeme bio u zastoju i bilo je teško kretati se slobodno. Bakhtyar je na sebi imao crvenu majicu s natpisom "New York" i izgledao tužno i uznemireno. Želi se što prije vratiti u Grčku kako bi ostvario svoj san o životu u Evropi, kazao je.

Bakhtyarovo iskustvo nije izolirana priča. U zajedničkom istraživanju DW-a, holandskog lista Trouw, neprofitne medijske kuće Lighthouse Reports i neovisnog verifikacijskog kolektiva Bellingcat, uspjeli smo pronaći Bakhtyara i druge mladiće u Turskoj, te provjeriti jesu li oni zaista bili prisilno vraćeni iz Grčke.

Njihove izjave, sve date odvojeno jedna od druge, formiraju jasan obrazac: svi oni su muškarci, mlađi od 30 godina, putuju sami, većina ih je iz Afganistana, neki od njih iz Pakistana i sjeverne Afrike - ili su uhapšeni u grčkom migrantskom kampu Diavata ili ih je nasumično pokupila lokalna policija u blizini kampa.

Zajedno s našim medijskim partnerima, susreli smo se i razgovarali s više svjedoka u Grčkoj i Turskoj. Prikupili smo dokumente grčke policije i uspostavili lanac dokaza, od izbjegličkog kampa u Diavati do ulica Istanbula. Koristeći javno dostupne podatke, uključujući i postove na društvenim mrežama na kojima je bilo tačno navedeno i vrijeme objave, a koji su prikazivali fotografije specifičnih mjesta u Grčkoj sa tačnom geografskom lokacijom, uspjeli smo potvrditi ključne elemente njihovih svjedočenja.

Kontaktirali smo ukupno šest ljudi u Istanbulu koji su nam ispričali svoja iskustva s „pushbackom" - nasilnim povratkom izbjeglica i migranata preko granice - i pronašli još četvoro u Turskoj, a svi su mogli dokazati svoj prethodni boravak u Grčkoj.

Pushback su deportacije koje se provode bez uzimanja u obzir pojedinačnih okolnosti i bez ikakve mogućnosti da se zatraži azil ili da se iznose argumenti protiv poduzetih mjera, u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

Grča vlast odbija sve optužbe i navodi: Nula dolazaka

Informacija o puchbackovima, posebno na granici rijeke Marice je bezbroj. Kada smo u grčkom Ministarstvu za migracije i azil pitali za komentar, glasnogovornik nam je odgovorio "da su navodi o kršenju ljudskih prava od strane grčkih službi za provođenje zakona izmišljeni, lažni i bez dokaza."

Početkom maja, grčki mediji su objavili da su iz vlade poručili da vrše "agresivni nadzor" čiji je cilj sprečavanje izbjeglica da dođu u Grčku. Vlada nije precizirala šta to podrazumijeva. Notis Mitarakis, grčki ministar za migracije i azil, branio je čvrsti stav vlade i u obraćanju državnoj televiziji tokom posjete Samosu 28. aprila, rekao: "U aprilu 2020. je bilo nula dolazaka u našu zemlju zahvaljujući vrlo velikim naporima naših sigurnosnih snaga."

Istog dana, međutim, stanovnici egejskog ostrva javili su lokalnim medijima i na Facebooku da su vidjeli novopristigle migrante u selo Drakei. Lighthouse Reports i Bellingcatt analizirali su i video snimke turske obalne straže i izbjeglica, te ustanovili da je brod koji je prevozio 22 osobe stigao tog dana oko pola 8 ujutru do uvale na Samosu.

Pushback na otoku Samos

Jouma je bio među izbjeglicama koje su se popeli strmom stazom od zabačene uvale do sela. Ovo je četvrti put da je mladić iz Damaska pokušao doći do Grčke. Nekoliko sati tog jutra 28. aprila vjerovao je da je konačno uspio ostvariti svoj cilj.

U detaljnom razgovoru Jouma se prisjeća onoga što je doživio nakon što je stigao do Samosa. Kaže da je djevojka iz grupe koja je malo govorila engleski tražila od jednog lokalca da obavijesti grčku policiju da su stigli. Svi su očekivali da će ih policija odvesti u izbjeglički kamp. Umjesto toga, policija koja je stigla ih je privela i uzela im telefone. Potom su odvezeni u luku gdje su prebačeni u narandžaste splavove za spašavanje, bez motora ili vesla. Jouma kaže da su ih tako u tim čamcima vukli prema turskim vodama.

Najgora stvar, kaže Jouma, bila je činjenica da dok je grčki brod plovio oko njih pokušavajući ih dovesti do turskih voda, turska obalska straža je samo posmatrala. "Grčka obalna straža se onda povukla kako bi napravila mjesta za svoje turske kolege da dođu po nas, ali oni nisu došli i to je trajalo cijelu noć", kaže Jouma.

Grupu su na kraju sutradan pokupili Turci. Lučke vlasti na Samosu izjavile su u razgovoru za DW da na nije bilo dolazaka migranata 28. aprila na otok. Grčki nacionalni list „Efimerida Ton Syntakton" izvijestio je o upotrebi narančastih splavova za spašavanje u prethodnim pushbackovima 7. aprila.

Da li su pushbackovi u skladu sa EU zakonima?

Grčku, kao i druge granične države EU poput Hrvatske, već dugo se optužuje za pushbackove. Dimitris Christopoulos, koji je donedavno bio predsjednik Međunarodne federacije za ljudska prava, kaže da novi intenzitet incidenata i broj svjedoka, postavlja pitanje u kojoj mjeri grčke vlasti autoriziraju ova odstupanja i koliko je EU svjesna šta se događa na grčkoj granici.

"Očigledno je da ove taktike krše grčki Ustav i međunarodno pravo, a ipak se čini da ih EU toleriše jer služe svrsi sprečavanja da migranti pređu Egej ili rijeku Maricu i tako dođu u Evropu", kaže Christopoulos.

Na pitanje o ovim taktikama, glasnogovornik grčkog Ministarstva za migracije i azil rekao je za DW: „Grčka ispunjava i nastaviće da ispunjava svoje obaveze prema međunarodnom pravu, uključujući sve relevantne ugovore o ljudskim pravima čiji je potpisnik , imajući u vidu i svoje obaveze u pravnom okviru EU-a koij se tiču granica, migracije i azila, kako je i dogovoreno u ugovorima o EU. "

Jürgen Bast, profesor evropskog prava na Univerzitetu Giessen u Njemačkoj, takvu strategiju pushbacka naziva jasnim kršenjem zakona: „To je u suprotnosti sa svim što evropsko pravo nalaže."

Pushbackovi, kako ih opisuju izbjeglice, krše sva pravila službene direktive o povratku, kaže Bast, pozivajući se na službeni postupak zahtjeva za azil, koji uključuje lični razgovor i pravo pojedinca da ostane u Grčkoj do konačne odluke. Zemlja odredišta, nastavlja Bast, također mora biti informisana i ima pravo odbiti migrante iz trećih zemalja koji nemaju pravo azila.

Niko od mladića sa kojima je DW razgovarao nije izjvio da su prethodno obaviješteni da će morati napustiti Grčku, niti su ostavili dojam da su bili informisani o svojim zakonskim pravima. Umjesto toga, iskustva o kojima govore Bakhtyar, Jouma i drugi sugerišu da su nasilni pushbackovi preko grčko-turske granice postali sve češći obrazac.

Lighthouse Reports, neprofitna medijska kuća koja se bavi istraživačkim novinarstvom, zatim nezavisni verifikacijski kolektiv Bellingcat i holandski list Trouw doprinijeli su ovom članku.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android