Onaj ko je na pragu osvajanja titule svjetskog šampiona, mora da je sve radio kako treba. No, u slučaju Hrvatske, sve je upravo suprotno. Nema fudbalskog saveza koji je u takvom raskolu sa samim sobom, klubovima lige i sopstvenim navijačima kao što je to Hrvatski nogometni savez. Utoliko više zapanjuje ovaj juriš muškaraca u kariranim dresovima na svjetski fudbalski tron.

Onaj ko hoće da razumije hrvatski fudbal, ne može da zaobiđe zagrebački Dinamo. Taj klub je neka vrsta ustanove, u kojoj se diže vrijednost igrača. „Međunarodni centar za sportske studije" u Švajcarskoj je iznašao da je Dinamo četvrti po rangu „proizvođač“ prvoligaških fudbalera u Evropi. I to u najboljim evropskim ligama! – To je meka za skaute i mašina za štampanje novca.

Svetski šampioni u trgovini igračima

Tako je zagrebački Dinamo redovan kandidat za Ligu šampiona, ali u tom takmičenju on u najboljem slučaju stiže do grupne faze takmičenja a najčešće biva posljednji. Razlog je lako naslutiti: prvi tim je rijetko kada na okupu duže od pola sezone u istom sastavu. Jer, Dinamo je neka vrsta berze evropskog fudbala. Igrači dolaze, igrači odlaze.

Već je i „zlatna generacija" Bobana, Šukera i Bokšića iz kasnih 90-ih, koja je trećim mjestom na Mundijalu izazvala vanredno emotivno stanje, nastala iz trojstva „otkrij-pozlati-prodaj". Dinamo rano otkriva mlade fudbalere iz provincije, školuje ih, digne im cijenu, a onda ih po mogućnosti „parkira" u Bundesligi. Odatle oni nastavljaju put za Englesku, Španiju ili Italiju, a za njih se plaćaju trocifrene milionske sume.

Mamić i kultura prevare u hrvatskom fudbalu

„Kum" čitavog sistema je Zdravko Mamić sa svojim porodičnim klanom. Bivši predsjednik Dinama je prije ovog Mundijala pobjegao u Bosnu i Hercegovinu. Jedan sud ga je bio osudio – zbog bogaćenja, utaje poreza i drugih kriminalnih radnji. Kažu da je čovjek, koji je ranije prodavao stadionske jastučiće za sjedenje od stiropora, ispod ruke uzimao 20 i više odsto od plate svojih štićenika prodatih u inostranstvu, i to ne jednokratno, već svake godine, dokle god je dotični igrač aktivan. Modrić, Mandžukić, Lovren ili bivši profi-igrač Ivica Olić spadaju u takve igrače. Luka Modrić je o tome dao protivrječne iskaze pred sudom. Najprije je priznao da postoji provizija za Mamića, a kasnije je opovrgao taj iskaz. Otada je kapiten reprezentacije pod sumnjom da je pogazio sudsku zakletvu.

Takvo stanje u Hrvatskom nogometnom savezu ima podužu tradiciju. Nezaboravna je epizoda za vrijeme Evropskog prvenstva prije dvije godine, kada je presjednik Saveza za vrijeme utakmice sa tribina naređivao selektoru koga da ubaci u igru i kakvom taktikom da se služi.

Kriminalne mahinacije Saveza su uzrok podjela i među navijačima. Takos su se hrvatski navijači za vrijeme utakmice EP protiv Češke 2016. međusobno tukli. A u Ligi odavno vlada nezadovoljstvo. Klubovi iz Splita, Rijeke ili Osijeka ne vide šanse za sebe u borbi protiv „Dinamovog modela". Čak i ozloglašeni Bed blu bojsi bojkotuju sopstveni tim iz protesta zbog kriminalnih mahinacija njegovog rukovodstva. Kada se igra kod kuće, njihov tribina je uglavnom prazna.

Uspesi u sportu važni za naciju

I pored toga, nacija je okupljena oko svoje fudbalske ekipe. Franjo Tuđman, prvi predsjednik nezavisne Hrvatske, rano je uočio šansu da mladu državu učini vidljivom u svijetu preko sportskih uspjeha. On je mnogo polagao na fudbal „Made in Croatia". Kompleks male nacije se našao u simbiozi sa željom nove države da se dokaže i to je bio faktor emotivne mobilizacije koji je zapalio mase.

U Hrvatskom fudbalu je u igri veliki novac. Rijetka su neizvjesna prvenstva. Druge ekipe iz hrvatske lige sa 12 klubova mogu da preteknu Dinamo možda jednom u četvrt vijeka – između ostalog i zato što taj klub „upeca" svakog perspektivnog igrača iz provincije. Tome treba dodati i lobiranje za Dinamo, koje je pod Tuđmanom bilo bezmalo nacionalni interes.

Utoliko više zapanjuje ovaj uspjeh Hrvatske na Mundijalu. Zlatko Dalić, nepoznat trener sa gotovo stidljivim osmijehom je od pečalbara vrijednih milione eura napravio super-ekipu. Ako sada uspije senzacija, Hrvatska bi – ako se izuzme Urugvaj 30-ih godina – bila mala zemlja koja je postala svjetski šampion. I pored haosa u svojoj avliji.