Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin potvrdio je pisanje beogradskih medija, po kojima će svoje mjesto kao predavači na Vojnoj akademiji naći i „starješine iz ratova koji su za nama". To će, prema njegovim riječima, biti „ispravljanje nepravde koja im je nanijeta prethodnih godina". Vijest da će optuženi za ratne zločine biti predavači na Vojnoj akademiji na svoj način prokomentarisala je i predsjednica srpske Vlade Ana Brnabić, rekavši kako se „ona time ne bavi".

Kao predavači se najavljuju general Vladimir Lazarević, koji je u Hagu osuđen za komandnu odgovornost za ratne zločine, Božidar Delić, penzionisani general i član Srpske radikalne stranke (SRS), kao i sadašnji načelnik generalštaba Vojske Srbije general Ljubiša Diković. Generala Dikovića je Fond za humanitarno pravo (FHP) prozvao da je bio na čelu brigade koja je vršila ratne zločine na Kosovu, kao i za skrivanje masovnih grobnica. Diković je 2013. godine tužio FHP zbog povrede časti i ugleda i sud je presudio u njegovu korist.

Sramota srpske vojske i Srbije

Ako je uopšte bilo sumnje da postoje dva lica srpske vlasti i da je na djelu šizofrena politika – red Evrope, red nacionalizma – onda je vijest o budućim predavačima Vojne akademije otklonila sve sumnje. S jedne strane imamo našminkane radikale kojima su puna usta Evrope, uglavnom oličene u liku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, a s druge, čitav naprednjački front čija retorika i ponašanje su zacementirani u ratnim devedesetim godinama. Ako se nešto mora priznati toj dvostrukoj igri onda je to činjenica da ona daje rezultate. Evropa čuje ono što želi da čuje, a domaći birači i dalje vjeruju da su to oni isti stari patriotski radikali koji sada samo govore u šiframa, jer 'tako moraju zbog Evrope'.

Vijest da će pojedini osuđeni generali postati predavači na Vojnoj akademiji je zaista skandalozna, ocjenjuje za DW Anita Mitić, direktorka Inicijative mladih za ljudska prava. „Ne znam šta oni uopšte mogu da prenesu budućim oficirima? Jedino što oni mogu da im prenesu jeste kako da završe u Haškom sudu. Jer, to što su oni počinili je zabranjeno svim konvencijama ratovanja. Tako da njihov 'doprinos' može biti samo sramota koju su nanijeli i srpskoj vojsci i Srbiji."

Srbija kao žrtva – dominantni narativ

„Ovakav potez prije svega vidim kao moralni problem i kao pogrešnu poruku koja se šalje javnosti", smatra Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. „Mislim da je pogrešna poruka da se ljudi koji su osuđeni u Hagu sada tretiraju kao građani koji imaju poseban status u ovom društvu. Ali, to se uklapa u politiku sadašnje vlasti koja negira bilo kakvo učešće Srbije u ratu i po kojoj je Srbija bila samo žrtva u tom ratu. A taj javni narativ već je toliko zaživio da će biti vrlo teško to demontirati, kako bi se govorilo o tome šta se zaista događalo devedesetih godina."

Ako bismo pokušali da analiziramo šta je to što će oni moći da prenesu mladim oficirima, Sonja Biserko kaže da će „čitava priča biti predstavljena kao da se Srbija samo branila, pogotovu na Kosovu. Cijela kosovska drama se prikazuje samo kroz intervenciju NATO, koja je iz nepoznatih razloga bila usmjerena na Srbiju, a nikako kroz stradanje Albanaca i brojnim žrtvama na albanskoj strani". Ako se svemu tome doda da su i neki drugi akteri ratova devedesetih veoma aktivni, poput takođe haškog osuđenika majora JNA Veselina Šljivančanina, Sonja Biserko smatra da se zaista može govoriti o nekoj vrsti rehabilitacije ratnih zločinaca devedesetih. „Dodatni problem je što se oni sada uključuju i u obrazovni sistem kroz vojne škole, sa svojom verzijom ratova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu", upozorava Biserko.

Ratni zločinci – heroji?

Anita Mitić primjećuje da su se ratni zločinci na velika vrata vratili na javnu scenu: „Ne samo što su se pojavili u društvu, nego su se pojavili i na javnoj sceni, na političkoj sceni, učestvuju na skupovima koje organizuju vladajuća stranka i pojedini ministri. Ako se taj trend nastavi bojim se da će ljudi koji su osuđeni za ratne zločine biti tretirani kao heroji u ovom društvu".

Ako se prihvati kao nepobitna činjenica da se u Srbiji za sve važne odluke pita predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, onda ne bi trebalo imati dilemu da li su i ova kadrovska rješenja na Vojnoj akademiji dobila njegov blagoslov. Sonja Biserko ističe kako „Vučić itekako ima veze s tim, ali i da pri tome stalno ponavlja da Srbija nema čega da se stidi". Anita Mitić podsjeća da je Vučić nedavno povodom Veselina Šljivančanina rekao: 'Šta hoćete da uradim s njim, on je odslužio svoju kaznu?'. „To što je neko odslužio svoju kaznu ne čini ga manje odgovornim zbog onoga što je učinio i zbog čega je ležao u zatvoru. Neophodno je stoga da dođe do moralne osude ratnih zločinaca, a to ćemo uraditi ako Srbija i njene državne institucije pokrenu kampanju i prestanu da daju podršku ljudima koji su osuđeni ratni zločinci."

Srbija je zemlja koja priznaje Haški tribunal i stoga je zbunjujuća poruka koja se šalje odnosom prema ljudima koji su osuđeni pred tim sudom. Za Sonju Biserko nema dileme da „Srbija nikada nije suštinski priznala Haški tribunal. On se oduvijek vodio kao antisrpski sud, a kampanja njegove diskreditacije bila je stalna". Poruka je za Anitu Mitić očekivana i nešto na šta smo već navikli, jer se „Haški sud tretira kao neka naša obaveza koju smo mi morali da ispunimo na silu".