Na ulazu u poslovnu zgradu u berlinskom naselju Kreuzberg nema nikakvih naznaka da je tu sjedište MeydanTV-a. Ta uspješna azerbejdžanska online platforma ne želi privlačiti previše pažnje. Eminu Milliju, 39-godišnjem direktoru i osnivaču već su nedvosmisleno prijetili: radnik jednog azerbejdžanskog ministrstva, kaže Milli, ga je nazvao na telefon i rekao da on ne bi trebao vjerovati u to da je siguran u Njemačkoj. Jedan kolega iz MeydanTV-a je nedavno deportovan iz Gruzije i sada se nalazi u zatvoru u Azerbejdžanu. Dakle, postoje razlozi za oprez.

Milli je sa suprugom i djetetom prije šest godina pobjegao iz svoje domovine, gdje je dva puta sjedio iza rešetaka. „Tamo ne možete raditi kao novinar", kaže on i dodaje: „barem ne ako ste kritični prema režimu". A Emin Milli je upravo takav. On smatra da je vlada pod predsjednikom Aliyevim "autoritarna, kriminalna i korumpirana". Kao novinar u izgnanstvu, on zbog toga mora trpiti verbalne prijetnje, kaže Milli.

Novinarstvo, a ne propaganda

Internet stranica MeydanTV je blokirana u Azerbejdžanu od strane vlasti, ali građani u ovoj zemlji na Kavkazu znaju kako da zaobiđu ovu blokadu. Milli govori o više od milion korisnika u svojoj staroj domovini. Zbog toga je Meydan jedan od najuspješnijih medija koji izvještavaju iz Njemačke za azerbejdžansku publiku. Platforma je takođe popularna jer uključuje i korisnike: mnogi Azerbejdžani sami šalju video snimke redakciji u kojoj izvještavaju o svojim problemima s politikom.

Meydan potom objavljuje ove klipove u novinarskoj formi. Svi videozapisi se izrađuju profesionalno prema zapadnim standardima i ne dozvoljavaju ikakvu sumnju na propagandu. "Ponekad se čak događa da lokalni političari poboljšaju položaj lokalnog stanovništva nakon što smo mi o tome izvještavali", kaže ponosno Emin Milli.

U Njemačkoj pomažu brojne organizacije

Nekoliko stotina prognanih novinara živi i radi u Njemačkoj, stoji u izvještaju "Reportera bez granica". Svake godine ih ima sve više i tačan broj se ne zna. Većina želi nastaviti izvještavati o svojoj domovini, naravno - na njihovom maternjem jeziku. Međutim, to nije baš lako kada ste upravo stigli u egzil u Njemačku. Ali postoji čitav niz organizacija koji pomažu da se započne novi posao. "Reporteri bez granica", na primjer, pružaju podršku pri postupku traženja azila, na tečajevima njemačkog jezika, organiziraju smještaj, savjetuju kolege i povezuju ih s drugim prognanim novinarima.

Njemački "Pen” također dodjeljuje stipendiju u trajanju od jedne do tri godine za pisce i novinare. Udruženje njemačkih novinara "DJV" nudi specijalne radionice za novinare u egzilu, dodjeljuje nagrade njemačkim novinarima i podržava projekte poput arapskog i perzijskog programa „Amal" Berlin. Fondacija „Körber" takođe finansijski podržava razne projekte sa novinarima u egzilu. Prošle godine im je u saradnji sa Forumom „Exile Media" pošlo za rukom uspostaviti brojne mreže na uspješno održanoj konferenciji – pa i sa njemačkim medijima.

Njemački mediji rijetko zapošljavaju

S druge strane, većina njemačkih listova i emitera nije izrazito velikodušna kada je u pitanju stažiranje ili zapošljavanje novinara koji su u egzilu u Njemačkoj. Slavni izuzeci su dnevni list „Hamburger Abendblatt", koji je angažovao troje kolega iz Sirije, Irana i Afganistana. NDR je angažovao jednog volontera, a Deutsche Welle zapošljava nekoliko desetina prognanih novinara, posebno u njihovim redakcijama na stranom jeziku - ruski, farsi, dari/paštu i arapski.

Ova njemačka medijska kuća za inostranstvo zna cijeniti dugogodišnje jezičko i nacionalno znanje kolega. Kolege u izgnanstvu, objašnjava zamjenik glavnog urednika Ingo Mannteufel, "imaju visok kredibilitet kod gledalaca, korisnika interneta i slušalaca DW-a."

Prikupljanje sredstava u Skandinaviji i SAD-u

Ipak, Emin Milli kaže da je teško naći pokrovitelje u Njemačkoj koji na duže vrijeme finansiraju medije u egzilu. Zbog toga on dosta vremena provodi na prikupljanju sredstava u inostranstvu, posebno u sjevernoj Evropi i SAD-u. Na kraju krajeva, 25 uposlenika MeydanTV-a mora primiti platu, navodi on.

Da li se onda isplati izdržati sav stres, prijetnje i trajnu razdvojenost od porodice, prijatelja i kolega? Eminov odgovor na to je jasan: „Da!". U zemlji bez prave demokratije i slobodne štampe, mediji u egzilu morali bi da kritikuju vladu. "U Azerbejdžanu primjećujem mnogo malih pomaka i zato vjerujem u naš rad", kaže on. "Jednog dana ćemo vidjeti rezultate. Nažalost, Azerbejdžanu je potrebno malo više vremena nego drugim zemljama."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android