Primjera ima mnogo. Hitlerov glavni arhitekta i kasniji ministar naoružanja Albert Šper jeste odslužio 20 godina zatvora zbog svoje nacističke prošlosti. Ipak, 1970-ih godina uspješno je objavljivao knjige o svom životu u vrijeme nacionalsocijalizma. Viland Vagner, štićenik Adolfa Hitlera, proslavio se pedesetih godina kao veliki reformator scene na Bajrojtskom festivalu, dok je Herbert fon Karajan, koji je čak dva puta pristupio Nacional-socijalističkoj njemačkoj radničkoj partiji (NSDAP) – jednom u Austriji, a jednom u Njemačkoj – nakon rata slavljen je kao jedan od najvećih dirigenata svih vremena.

Kompozitor Rihard Štraus, dirigent Vilhelm Furtvengler, vajari Arno Breker i Vili Meler – svi oni su profitirali od nacističkog režima i, uz rijetke izuzetke, gotovo bez prekida nastavili svoje karijere nakon završetka rata. Njihova imena nalazila su se na takozvanoj „Listi bogom nadarenih" koju je Adolf Hitler dao da se sastavi u avgustu 1944. godine, u završnoj fazi Drugog svjetskog rata. Ljudi iz kulturnog života koji su se nalazili na toj listi uživali su posebnu zaštitu i nisu bili mobilisani za vojnu službu.

Prelazak u demokratiju nakon rata

Oni koji su bili bliski Hitleru morali su poslije 1945. da prođu kroz takozvani proces denacifikacije pod nadzorom savezničkih snaga. Vilhelm Furtvengler smio je tek nakon dvogodišnje zabrane rada ponovo zvanično da diriguje Berlinskom filharmonijom. Direktorka Bajrojtskog festivala Vinifred Vagner nakon 1945. više nije mogla da zadrži svoju funkciju i morala je da prepusti upravljanje festivalom.

„U okviru demokratizacije to je bio bezbjednosni postupak u kojem su ljudi morali da popunjavaju detaljne upitnike kako bi se utvrdilo ko može da ostane na određenim funkcijama i u kojim profesijama“, objašnjava istoričarka Hane Lesau u razgovoru za DW. To se posebno odnosilo na državne službenike i visoko pozicionirane ličnosti. Davanje lažnih podataka u upitnicima, na primjer o članstvu u NSDAP-u, američke savezničke vlasti strogo su kažnjavale.

Slučaj Vilanda Vagnera

I Viland Vagner nalazio se na „Listi bogom nadarenih" umjetnika nacističkog režima. Njegov djed, kompozitor Rihard Vagner, osnovao je čuveni Bajrojtski festival koji je prvi put održan 1876. godine. Godine 1908. vođstvo je preuzeo njegov sin Zigfrid Vagner, a kasnije i snaha Vinifred Vagner. Još dvadesetih godina prošlog vijeka bračni par je podržavao Adolfa Hitlera, i to mnogo prije nego što je došao na vlast.

„Hitler je praktično bio član porodice. Viland, najstariji sin Zigfrida i Vinifred Vagner, kao određeni nasljednik bio je u centru pažnje i lično privilegovan od strane Hitlera“, kaže Sven Fridrih, direktor Muzeja Riharda Vagnera u Bajrojtu. Za Fridriha, scenograf i operski reditelj bio je tipičan predstavnik svoje generacije. „Radio je upravo ono što su radili milioni njegovih vršnjaka – potiskivao je prošlost. Poslije rata je stalno govorio: ’Za mene je Hitler završena priča’.“

Često se govori o pojedincu koji navodno nije mogao ništa da promijeni u totalitarnom sistemu, kaže Hane Lesau. U svojoj knjizi „Priče o denacifikaciji“ istoričarka se, između ostalog, bavi prostorom za djelovanje pojedinaca u diktaturi. „Ljudi su mogli, na primjer, da se pozicioniraju tako da u negativnom smislu potisnu nekog drugog. Ali mogli su i da pruže mali otpor, recimo tako što bi prinudnim radnicima krišom davali hljeb."

Viland Vagner spadao je među one koji su nacistički sistem koristili za sopstvenu korist. Želio je da naudi svom konkurentu, uspješnom scenografu Emilu Pretorijusu. „Za mene granica postoji tamo gdje ljudi rade stvari za sopstvenu korist, a koje nisu morali da urade. Kod Vilanda Vagnera to je bio slučaj kada je denuncirao Emila Pretorijusa kako bi ga uklonio“, kaže stručnjak za Vagnera, Sven Fridrih. Ipak, tokom procesa denacifikacije Viland Vagner prošao je samo sa novčanom kaznom i zajedno sa bratom Volfgangom nakon rata preuzeo vođenje Bajrojtskog festivala. Svojim svedenim, apstraktnim scenografijama stvorio je takozvani „Novi Bajrojt“.

Novi početak kulture poslije 1945?

Volfgang Braunajs je 2021. godine bio kustos izložbe „Lista 'bogom nadarenih' umjetnika nacionalsocijalizma u Saveznoj Republici Njemačkoj“. Tokom istraživanja otkrio je da su brojni ugledni akteri nacističke umjetničke scene i poslije 1945. profesionalno nastavili da rade kao likovni umjetnici u Zapadnoj Njemačkoj. „Novi progresivni umjetnički krug zapravo je ignorisao te umjetnike", kaže Braunajs u razgovoru za DW. „Ipak, oni su i poslije 1945. dobijali nevjerovatno mnogo dobro plaćenih poslova – za gradske vijećnice, škole, pozorišta, bolnice i industrijske objekte“, objašnjava istoričar umjetnosti i kustos. Njihova prošlost pritom nije igrala veliku ulogu, pogotovo zato što su i neki naručioci imali nacističku pozadinu.

Umjetnici poput Hermana Kaspara ili Vilija Melera profitirali su u oba sistema. Vili Meler je po nalogu nacista izradio monumentalnu figuru nosača baklje za nacistički kompleks Fogelsang. Godine 1962. predstavio je svoju veliku skulpturu „Ožalošćena“ povodom otvaranja Memorijalne hale žrtava nacizma u Oberhauzenu.

Kako je to bilo moguće?

Protesta protiv tih umjetnika gotovo da nije bilo. „Niko se nije javio da interveniše u istoriji umjetnosti ili umjetničkoj kritici“, kaže istoričar umjetnosti i kustos Volfgang Braunajs.

Posebno problematičnim Braunajs smatra to što su poslovi uređenja memorijalnih mjesta za žrtve nacizma povjeravani umjetnicima iz nacističkog perioda. Tako je bilo i u slučaju skulpture „Ožalošćena“ Vilija Melera. „Stojite ispred prvog centra za dokumentaciju nacizma, otvorenog 1962. u Oberhauzenu, i tada se otkriva monumentalna figura jednog od najvažnijih umjetnika nacističkog režima. To je neshvatljivo.“

U Oberhauzenu je danas Melerovo djelo okruženo ogromnim tablama sa objašnjenjima koja pružaju istorijski kontekst. „Na taj način samo djelo više nije toliko u centru pažnje", kaže Braunajs. Za njega je to pozitivan primjer suočavanja s prošlošću – mada veoma rijedak.

Kako danas postupati sa „bogom nadarenima"?

Nakon izložbe o „Listi bogom nadarenih" tema je privukla veliku pažnju javnosti. Lokalni mediji apelovali su na gradske odbornike da doprinesu rasvjetljavanju istorije tih djela. „Imam utisak da je poslije tri godine sve to ponovo palo u drugi plan. Mnoge od tih skulptura i dalje stoje bez ikakvog objašnjenja", kaže Braunajs i poručuje: „Ako se ništa ne preduzme, neka od tih djela bi zaista trebalo ukloniti. Jer ti umjetnici se i dalje slave time što se njihovi veliki radovi nalaze u javnom prostoru."