Zaljevska država Katarnije ništa mogla poduzeti  protiv balističkih raketa, koje je Izrael ispalio na nju prije otprilike dvije sedmice. Prema medijskim izvještajima, oko 10 izraelskih borbenih aviona letjelo je iznad Crvenog mora 9. septembra — pazeći da ne uđu u zračni prostor bilo koje druge države — prije nego što su ispalili rakete u napadu poznatom kao "over the horizon" ( „preko horizonta”).

To znači da balističke rakete putuju u gornje slojeve atmosfere ili čak u svemir, a zatim se vraćaju nazad. Krajnja meta izraelskih raketa bili su pripadnici militantne grupe Hamas, koji su se u luksuznoj četvrti katarske prijestolnice Dohe sastali kako bi razgovarali o mogućem prekidu vatre u Gazi. Šest osoba je poginulo, iako je izgledalo kao da nisu bili na meti Izraela.

Pošto su rakete doletjele neočekivano, preko horizonta, Katar se nije mogao efikasno odbraniti. Najvažnija zaštita Katara od Izraela zapravo nema nikakve veze sa sofisticiranim sistemima protivraketne odbrane. SAD, kao najvažniji saveznik Izraela, ima svoju najveću regionalnu bazu u Kataru i nedavno je toj zemlji dodijelio status "glavnog saveznika izvan NATO-a”.

Ali to, izgleda, nije bilo dovoljno da zaustavi Izrael u njegovom prvom poznatom napadu na jednu zaljevsku arapsku državu. To je ujedno i potez, za koji su SAD potencijalno, morale znati.

SAD se smatra nepouzdanim

"Izraelski napad poljuljao je pouzdanost zemalja regiona u njihove veze sa SAD-om i približiće ih jedne drugima”, napisala je Kristin Diwan, viša saradnica u Arab Gulf States Institute u Washingtonu, nedugo nakon napada. "Ove naftne monarhije su previše slične ... tako direktan napad na njihov suverenitet i osjećaj sigurnosti neprihvatljiv je za sve njih.”

Kao rezultat toga, "vladari u Perzijskom zaljevu nastavljaju potragu za većom strateškom autonomijom i sve su odlučniji da se zaštite od rizika zavisnosti od SAD-a”, potvrdila je Sanam Vakil, direktorica programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku u Chatham Houseu, u autorskom tekstu za britanski Guardian. Zbog svega toga, protekle sedmice sve se više govori  o formiranju "Islamskog NATO-a”, odbrambenog saveza islamskih i arapskih država koji bi funkcionisao slično Sjevernoatlantskom savezu, odnosno NATO-u.

Na hitnom samitu, koji su prošle sedmice organizovali Arapska liga i Organizacija islamske saradnje, egipatski zvaničnici predložili su zajedničke snage za arapske zemlje, nešto poput NATO-a. U govoru na samitu, irački premijer Mohammed Shia al-Sudani pozvao je na kolektivni pristup regionalnoj sigurnosti. Šest članica Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) — Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati — saopštili su da će aktivirati odredbu iz sporazuma o zajedničkoj odbrani potpisanog 2000. godine, prema kojoj se napad na jednu članicu smatra napadom na sve.

Formulacija slična onoj u Članu 5 NATO-a

Nakon hitnog samita, ministri odbrane država Zaljeva održali su još jedan sastanak u Dohi i dogovorili poboljšanje razmjene obavještajnih podataka i izvještaja o stanju u zraku, kao i ubrzano uvođenje novog regionalnog sistema za upozorenje od napada balističkim raketama. Također su najavljene i zajedničke vojne vježbe.

Iste sedmice, Saudijska Arabija objavila je da ulazi u "strateški sporazum o međusobnoj odbrani” s Pakistanom. Dvije zemlje proglasile su da će se "bilo kakva agresija odnosno napad na jednu od njih smatrati napadom na obje.”

Je li ovo početak ‘Islamskog NATO-a'?

To možda zvuči kao da se formira neka vrsta "Islamskog NATO-a” radi suprotstavljanja Izraelu, ali stvarnost je ipak malo drugačija, kažu poznavaoci prilika za DW.

"Savez po uzoru na NATO je nerealan, jer bi obavezao države Zaljeva na ratove, koje one ne smatraju vitalnim za svoje interese. Nijedan vladar u zemljama Perzijskog zaljevu ne želi biti uvučen u sukob s Izraelom u ime , na primjer, Egipta”, kaže Andreas Krieg, viši predavač na Školi za sigurnosne studije na King's College u Londonu.

Ipak, stvari se mijenjaju nakon napada na Dohu, smatraju analitičari. "Sigurnost u Zaljevu se dugo zasnivala na modelu, gdje u osnovi plaćate nekome drugome da se brine o vašoj zaštiti”, nastavlja Krieg. "Taj mentalitet počinje da se mijenja nakon napada na Dohu, mada veoma sporo”, priznaje on.

Umjesto "Islamskog NATO-a”, svijet bi mogao vidjeti tzv. "format 6+2”, objašnjava Cinzia Bianco, stručnjakinja za zaljevske zemlje pri Evropskom vijeću za vanjsko-političke odnose (ECFR). Izraz "6+2” odnosi se na šest država- članica Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC), potom Tursku i Egipat.

Cinzia Bianco vjeruje da se o tom formatu vjerovatno razgovara i na marginama Generalne skupštine UN-a ove sedmice. "Ne radi se zapravo o aranžmanu tipa „Član 5 NATO-ugovora (o kolektivnoj odbrani)” rekla je ova ekspertica za DW, jer posvećenost država Zaljeva međusobnoj odbrani nije tako čvrsta kao kod članica NATO-a. "Vjerovatnije je da se radi o kolektivizaciji sigurnosnih i odbrambenih stavova i, možda, što je najvažnije, o slanju poruke odvraćanja Izraelu,” dodala je Bianco.

Vojna pomoć izvana

Format "6+2” ima više smisla od "Islamskog NATO-a”, nastavlja Krieg. Turska je "najpouzdaniji nezapadni partner za Zaljev, sa vojskom stacioniranom u Kataru još od 2017. i stvarnim kapacitetom za brzo djelovanje u krizama,” tvrdi Krieg. "Egipat je složeniji slučaj. Ima vojni kapacitet, ali se u nekim zaljevskim prijestolnicama sumnja u njegovu pouzdanost.”

A i ako je format "6+2” zaista na stolu, sve će se događati polako i diskretno, primjećuju i Krieg i Bianco.

"Većina ozbiljnih promjena odvijaće se iza kulisa,” predviđa Krieg. "Vidjećemo saopštenja, samite i zajedničke vježbe. Ali važni poduhvati, poput razmjene radarskih podataka, integracije sistema ranog upozoravanja ili davanja prava na baze ostaće diskretni.”

Također je moguće da će države Zaljeva, koje su dugo bile ovisne o SAD-u, pokušati proširiti odbrambene veze s drugim zemljama. "Sigurno postoje i drugi akteri, poput Rusije i Kine, koji su spremni zamijeniti SAD,” rekla je Sinem Cengiz, istraživačica na Katarskom univerzitetu. "Ali malo je vjerovatno da će bilo koji vanjski akter preko noći zamijeniti SAD.”

Uostalom, države Zaljeva to ne bi željele, dodaje Bianco. One i dalje zavise od američke vojne tehnologije. Na primjer, nakon napada na Dohu, Katar je tražio nova uvjeravanja od SAD-a da su i dalje njihovi partneri.

"Važno je napomenuti i da SAD zapravo nikada nisu bile otvoreno protiv ovakve regionalizacije odbrane,” ističe Bianco. "One su zapravo uvijek podsticale na stvaranje jedinstvene arhitekture balističke odbrane za zemlje Zaljeva.”

Zapravo, više vojne integracije u Zaljevu moglo bi značiti i više SAD-a, jer su američki sistemi okosnica regionalne odbrane, objašnjava Krieg. "Ali političko razmišljanje se promijenilo,” zaključuje on. "Washington se više ne smatra krajnjim garantom sigurnosti, već partnerom, čija je podrška uslovna i transakcijska. Lideri Zaljeva se prilagođavaju ideji da SAD imaju interese, a ne saveznike, te nastoje da izgrade sigurnosni stub predvođen zemljama zaljeva, što bi bio neki srednji put između Irana i Izraela.”