Bio je ožujak, 22., osam uvečer. Kao i u mnogim drugim državama Beograđani su otvorili prozore i balkone. Podrška liječnicima i medicinskim sestrama, epidemiolozima i policajcima je već postala rutina. Ali, ne ovaj put. Te nedjeljne večeri "Aplauz u 8” je bio rezerviran za državu s kojom je Srbija ratovala prije trideset godina. Istog dana, ali ujutro, glavni grad Hrvatske Zagreb je pogodio potres. Sarajlije su se brzo pridružile. Aplauz je dobro primljen u Hrvatskoj i u regiji.

To je bilo prvi put u 30 godina da je Beograd izrazio tako snažnu i transparentnu poruku podrške Hrvatskoj. Nešto slično, ali ipak ne tako snažne poruke podrške su se događale u slučajevima poplava ili kod sportskih događaja. U Srbiji su podržavali reprezentaciju Hrvatske u završnici Svjetskog nogometnog prvenstva, dok su u Hrvatskoj podržavali Novaka Đokovića u pobjedama na teniskim turnirima.

Solidarnost je pobijedila indiferentnost

Isto tako poslije potresa jedna je karikatura stigla iz Sarajeva. Vučko (simbol sarajevskih Olimpijskih igara iz 1984.) je pridržavao Zagija (simbol zagrebačke Univerzijade iz 1987.) pomažući mu da izađe iz ruševina. Oni koji su više cinični reći će da su oba događaja bila prije raspada Jugoslavije. Ali, većina nije cinična. Karikatura je postala viralna. Na sarajevskoj vijećnici se pojavila poruka "Sarajevo, Zagrebu” sa srcem u sredini. U obje države su ove poruke primljene vrlo emocionalno.

Ima jedna balkanska šala koja kaže da koronavirus nema nikakvih šansi u BiH jer će ga tamo lideri podijeliti na tri nacionalna virusa, time ga oslabiti i lakše savladati. Viruse naravno nije briga za etničke podjele, ali isto tako forsiraju vođe da drugačije djeluju. Evo primjera iz Mostara, grada koji je simbol bosanskohercegovačkih podjela. U Mostaru postoje dvije bolnice. Jedna je u zapadnom dijelu grada namijenjena uglavnom Hrvatima, dok je druga u istočnom dijelu namijenjena uglavnom Muslimanima. Bolnica u zapadnom dijelu je registrirala jednu zaraženu trudnicu s koronavirusom, opasnost je bila tu, dogovor dvije bolnice je bio brz. Kompletna ginekologija se sa zapada prenijela na istok, tokom nekoliko dana je obavljena dezinfekcija pa se ginekologija s istoka vratila na zapad Mostara. U međuvremenu se rodila jedna beba koja će jednog dana biti možda tema dobre novinarske priče. 

Virus je eliminirao podjele. Barem privremeno

U Dobrinji, naselju u Sarajevu, neki su građani ostavljali nekorištenu hranu na ulazu zgrada da je uzmu oni kojima je trebala. Nije bilo jednonacionalne poruke "samo za…”. Isto se dogodilo u Zenici. Volonteri u čitavoj regiji nose hranu starijim ljudima, studenti medicine se nude bolnicama, a mlade djevojke da čuvaju djecu medicinskim i policijskim radnicima koji moraju na posao. Uspješni sportaši šalju donacije ljudima i bolnicama u regiji neovisno iz koje su države. Miralem Pjanić, nogometaš Juventusa, obukao je dres nekadašnjeg suigrača Marija Mandžukića iz Hrvatske, a sliku o tome plasirao na Instagramu. Dobio je više od 130.000 lajkova.

Iznenada je nacionalnost postala nebitna. Čak i mediji nemaju više vremena da forsiraju razlike jer sada svi pišu na istu temu i šalju istu poruku – slušajte stručnjake, ostanite u kućama, perite redovno ruke i slično.

Gdje je nestala netolerancija?

Organizatori akcije "Aplauz u 8” u Beogradu su napisali u svojoj poruci da će virus proći, ali ono što žele da ostane je solidarnost. Briga i podrška ne poznaju etničke, religijske ili političke razlike, kažu s pravom.

Koliko će dugo trajati ovaj medeni mjesec? Ako je koronavirus natjerao ljude na Balkanu da budu solidarni kao i svi drugi u svijetu, može li takvo ponašanje biti nastavljeno nakon krize?

Masovna podrška na Instagramu, Facebooku i u neovisnim medijima za "Aplauz u 8”, karikatura iz Sarajeva i poruka na sarajevskoj vijećnici svjedoči o nečemu novom. Nečemu posve suprotnom od političkih poruka i akcija koje već godinama vode države i uspješno stižu do ruba incidenata.

Ukoliko oni koji odlučuju ne prepoznaju energiju, duh i nadu ovih poruka koje niču u balkanskim državama još jedna velika šansa da se živi u miru i normalnom okruženju će biti propuštena. Političari bi, za promjenu bar jednom, trebali pokušati pobijediti na izborima s porukama tolerancije i solidarnosti, a ne indiferentnošću i mržnjom.

Pokušati to 30 godina nakon rata je veoma, veoma sporo. Ako im je i bila potrebna nesreća da ih motivira - neka bude tako.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android