Kristof Hojzgen, predsedavajući Minhenske bezbednosne konferencije, boravio je u Rumuniji na dvodnevnom „Minhenskom sastanku lidera“(Munich Leaders Meeting, MLM) koji okuplja 75 predstavnika vlada, nevladinih organizacija, vojske, parlamenata i privrede.  Na marginama tog sastanka DW je razgovarao sa bivšim njemačkim ambasadorom pri Ujedinjenim nacijama.

 

DW:U svom uvodnom govoru na Minhenskom sastanku lidera u Bukureštu, rumunski predsjednik Klaus Johanis je istakao da je crnomorski region dugo bio glavna meta agresivnog ponašanja Rusije. Šta NATO treba da uradi u regionu sa vojne tačke gledišta, da bi obeshrabrio Rusiju?

Kristof Hojzgen: Rumunski predsjednik je u pravu. Poslednjih godina, NATO se nije dovoljno koncentrisao na Crno more. Uprli smo sve poglede u Baltičko more, gdje takođe vidimo rusku agresiju, ali ruski rat protiv Ukrajine sada je Crno more stavio u centar naše pažnje. Da, moramo da budemo mnogo aktivniji u regionu, ali mislim da je signal to što imamo sastanak ministara spoljnih poslova NATO-a u Bukureštu, a i Minhenska bezbjednosna konferencija je tu prvi put domać́in Minhenskog sastanka lidera. Mislim da se želja rumunskog predsjednika da skrene više pažnje na region zapravo sada čuje i od partnera.

Da li Ukrajina treba da pokuša da povrati Krim (koji je 2014. pripojen Rusiji — napomena redakcije)?

Krim je očigledno dio Ukrajine i Ukrajina ima sva prava da povrati i ponovo osvoji svoju teritoriju, tako da je na Ukrajini da odluči. Njemačka se veoma trudila da diplomatskim putem riješi izazove koje smo imali sa Rusijom tokom njene prve invazije 2014. i 2015. godine. Pokušali smo sporazumom iz Minska da dođemo do diplomatskog rješenja. Sada je Rusija ostavila po strani sve ove napore — Rusija je bila veoma agresivna, Rusija je odgovorna za smrt desetina hiljada ljudi.

Kada pogledate Mariupolj, kako su ga uništili, oni su ga uništili kao što su uništili Grozni (prijestonicu Čečenije koja je skoro zbrisana krajem 1999. i početkom 2000. godine po komandi predsjednika Vladimira Putina – napomena redakcije). Iz ove perspektive, moramo u potpunosti da podržimo Ukrajince i ako su Ukrajinci u stanju da ponovo osvoje Krim, treba da ih podržimo. 

Šta NATO ima da ponudi jugozapadnom susjedu Ukrajine, Moldaviji?

U ovoj fazi moramo podržati Moldaviju. Ovo što se dešava Moldaviji je veoma žalosno. Oni su takođe žrtve ruske agresije. Oni su žrtve, jer je toliko ljudi iz Ukrajine napustilo zemlju i potražilo utočište u Moldaviji, koja je bila od velike pomoći. To je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi. Što je najvažnije, Rusija se svuda igra svoju igru, pa povećavaju cijene gasa otežavajući život Moldavcima. Oni pokušavaju da ucijene, pokušavaju da vrate Moldaviju u svoju sferu uticaja i zato moramo svim sredstvima da podržimo Moldaviju, a posebno sada, ekonomskim sredstvima. Njima je potrebna budžetska podrška, a mi to moramo da obezbijedimo.

Može li se hibridni rat — na primjer ruska propaganda i ucjena gasom — prigušiti ili potpuno zaustaviti u Evropi?

Tokom poslednjih nekoliko godina, vidjeli smo da Rusija posebno koristi hibridni rat da zadovolji svoje interese. Vidjeli smo ovo, i razgovarali smo sa Amerikancima. Kažu da je izbor Donalda Trampa (za predsjednika SAD 2016. godine — primjedba redakcije) takođe barem djelimično bio rezultat ruskog miješanja. Vidimo to svuda i moramo biti oprezniji. Ponekad smo bili previše naivni. Kada je riječ i o slobodi medija, svi smo za to, ali ako se propaganda koristi do te mjere da nema objektivnosti, već samo propagiranje interesa diktatora, nekoga ko čini ratne zločine, zločine protiv čovječanstvo, moramo ga zaustaviti. 

I da li je to moguće?

Mislim da možemo mnogo. Prvo, ne treba dozvoliti propagandu, moramo se boriti protiv toga. A onda moramo ojačati otpornost, a ovo počinje obrazovanjem. U današnjem svijetu, moramo da naučimo djecu u školi kako da se nose sa društvenim medijima, kako da razlikuju lažne vijesti od vijesti koje su dobro izbalansirane i zasnovane na dobrom istraživačkom radu, tako da moramo da mnogo radimo na obrazovanju.

Šta treba učiniti protiv Rusije na Balkanu, gdje je Srbija njen istorijski saveznik? Ali i u drugim istočnoevropskim zemljama, gdje je Rusija prisutna i uticajna kroz propagandu i pravoslavnu crkvu.

To vidimo i tu moramo biti mnogo aktivniji, mnogo prisutniji. Ponekad zaista boli kada se vidi da ljudi hvale Rusiju, pa čak i demonstriraju u korist Rusije u zemljama u kojima je najvažniji investitor, najvažniji trgovinski partner EU. Mislim da moramo biti mnogo bolji u javnom demonstriranju onoga što Evropa radi. U zemljama u kojima je Rusija popularna i gdje nije osuđena za ono što radi u Ukrajini, moramo da budemo aktivniji, to moramo da radimo i van Evrope. Jedan od velikih izazova sa kojima se suočavamo je to što su mnoge zemlje takozvanog Globalnog juga, kada posmatraju sukob Ukrajine i Rusije zauzele podjednaku distancu od obje strane.

I mislim da moramo vrlo jasno da stavimo do znanja da ono što Rusija radi u Ukrajini nije nastavak sukoba Istoka i Zapada, već je to flagrantno kršenje međunarodnog prava. Prema Povelji UN-a, Rusija raskida sa civilizacijom i to moramo veoma jasno da istaknemo. Ali to možemo samo ako smo kao Evropska unija, kao pojedinačne države, mnogo aktivniji u području od Zapadnog Balkana do Azije, Afrike, Latinske Amerike.

Kao diplomata sa velikim iskustvom, šta mislite kada je najbolje vrijeme za početak pregovora i zaustavljanje rata?

Kao što sam ranije rekao, pokušali smo sve sa Rusijom kako bismo ukrajinsku krizu riješili diplomatskim putem. Putin je odlučio da preduzme vojne akcije. I razumijem Ukrajince koji kažu: „Ne možemo da potpišemo sporazum sa Rusijom, jer se Rusija ne pridržava nijednog sporazuma koji je potpisala u prošlosti“. Rusija je potpisala Budimpeštanski memorandum 1994. godine, kada je Rusija rekla: „Pa, ako Ukrajina odustane od nuklearnog oružja stacioniranog na njenoj teritoriji, mi, Rusija, garantujemo ukrajinski teritorijalni integritet, suverenitet“.

U to vrijeme, ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov je bio ambasador u UN i insistirao je da ovaj budimpeštanski memorandum postane dokument Savjeta bezbjednosti. Morate da razumijete da ne možemo da tražimo od Ukrajinaca da potpišu sporazum sa Sergejem Lavrovom, jer znamo da je on lažov. I zato, ono što nam je potrebno jeste prije svega da Ukrajinci preuzmu vođstvo, da oni odluče kada je vrijeme za dogovor. A kada traže garancije bezbjednosti, onda mislim da moramo da pružimo te bezbjednosne garancije Ukrajini.