„Duboko smo rastuženi zbog smrti našeg voljenog oca", citira britanska novinska agencija Pres asosijejšn poruku djece Stivena Hoking Lusi, Roberta i Tima.

No, slavni astrofizičar je živio 76 godina – mnogo duže nego što to nekada ljekari predviđali. Hokingova karijera je počela teškim udarcem sudbine. Kada je imao 20 godina – i počeo da piše doktorski rad – kod njega su se pojavili prvi simptomi amiotrofne lateralne skleroze, bolesti zbog koje je ubrzo postao vezan za invalidska kolica; izgubio je glas i komunicirao preko računara. I pored toga, dobro se nosio sa životom, i to privatnim – o čemu svjedoče dva braka i troje djece – kao i radnim: 1979. je postao profesor na Kembridžu, na katedri koju je nekada držao legendarni Isak Njutn.

Pročitajte i: Najveći misterij univerzuma: žene!

Odakle potiče materija?

U Kembridžu je Hoking dao svoj najveći doprinos fizici: polazeći od Ajnštajnove teorije relativnosti, dokazao je da je Veliki prasak prije 14 milijardi godina morao da počne „singularitetom" – nepojmljivo malom tačkom koja ne može da se objasni današnjim formulama ni zakonima.

No, Hokingova omiljena tema su bile crne rupe – galaktički monstrumi koji svojom gravitacijom usisavaju sve što im se približi. Njegovo najvažnije saznanje: crne rupe ne postoje vječito; njihova masa se polako smanjuje jer one emituju zračenje poznato kao Hokingova radijacija.

Ona još nije dokazana – zbog čega Hoking još nije dobio Nobelovu nagradu za fiziku: „Zračenje crnih rupa se može mjeriti", tvrdio je, „ali, na nesreću, u našoj blizini nema crne rupe". I pored nedostatka dokaza, većina stručnjaka je ubijeđena u postojanje Hokingovog zračenja.

Pročitajte i: Einsteinu spašena čast

„To je rezultat koji će biti nesporan još stotine godina", ubijeđen je Brus Alen, direktor instituta za gravitacionu fiziku Maks Plank u Hanoveru, inače bivši Hokingov student. „Doprinos Hokinga još nije tako značajan kao Ajnštajnov", kaže hamburški profesor Klaus Fredenhagen. „Teorijom relativnosti, Ajnštajn je donio nešto sasvim novo, čega ranije nije bilo". A Hoking je, dodaje, radio u okviru postojećih teorija koje je uspio da proširi.

Lako shvatljive osnove fizike

Jedno je jasno: Hokingu kao nikom drugom nije uspjelo da učini kosmologiju privlačnom za široku publiku. 1988. je objavio knjigu „Kratka povijest vremena" – to je postalo jedno od najuspješnijih djela popularne nauke. Iako je materija sve samo ne lako svarljiva, knjiga je prodata u milionskom tiražu a Hoking je postao kultna ličnost. On je o tome jednom rekao: „Siguran sam da je moj hendikep zaslužan za to što sam tako poznat. Ljudi su fascinirani kontrastom između mojih ograničenih psihičkih snaga i moćne prirode univerzuma kojom se bavim. Ja sam arhetip hendikepiranog genija. Ali, da sam ja genije – u to može da se sumnja."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android