Nedavna afera s problematičnom fakultetskom diplomom još jednog hrvatskog političkog kadra – novog ministra poljoprivrede Josipa Dabre – u medijskoj javnosti RH izazvala je među ostalim i dosta poruge spram sustava visokog obrazovanja u susjednoj Bosni i Hercegovini, a gdje se navodno školovao taj dužnosnik. No pritom je indirektno zapravo podcrtana činjenica da je sama Hrvatska jako bremenita sličnim vlastitim problemima. Teško je zaboraviti npr. sve novije skandale s plagiranim radnjama određenih političara na Sveučilištu u Osijeku i drugdje, također pripadnika vladajuće koalicije u Hrvatskoj.

Proteklih godina u RH je povremeno dramatično dovođen u pitanje čitav državni sustav licenciranja novih institucija u visokom obrazovanju, kao i reakreditiranja studijskih programa ili kontrole kvalitete fakultetskih ispitnih povjerenstava. Broj tih ustanova u ovom je stoljeću doslovce nabujao, dok se njihovi nastavnici u velikoj mjeri „rotiraju“ na više adresa, naročito oni s porijeklom iz javnog sektora koji ih je obučio, i privatnog koji će ih namamiti izdašnim honorarima, zato što vlastiti kadar ne proizvode – ipak je to skupa produkcija. Danas u Hrvatskojdjeluje devet javnih i četiri privatna sveučilišta, a ne tako davno postojala su svega četiri ukupno.

Sâm svoj kontrolor

Ako znamo da se po uobičajenom standardu preporučuje jedno sveučilište na milijun stanovnika, to znači da RH posjeduje triput više od poželjnog, pa je teško govoriti o pouzdanoj kvaliteti prenesenog znanja koje je očito više postalo nešto kao lukrativna tržišna roba. No pored tolikih sveučilišta, u RH danas radi i 31 veleučilište, dakle, više nego jedno po županiji. Na njih nam je posebno skrenuo pažnju prof. dr. Damir Stanzer s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu, koji se istaknuo i kao analitičar stanja u hrvatskoj znanosti: „Javna veleučilišta i dio privatnih su pod direktnim utjecajem vladajuće politike.“ 

„Jer, za razliku od sveučilišta“, nastavio je on, „njihove uprave postavlja direktno vladajuća koalicija, pa su dekani nerijetko i osobno članovi vladajućih stranaka. Budući da su potpuno izvan fokusa javnosti nejasna je kvaliteta tih institucija. Broj visokih učilišta je prevelik s obzirom na broj studenata, ali i u odnosu na količinu kvalitetnog nastavnog kadra. Manja sveučilišta i veleučilišta nerijetko opstaju honorarnim 'tezgarenjem' nastavnika s većih učilišta, ali i popunjavanjem kadrom slabije znanstvene i nastavničke kompetencije. Na taj način ukupna kvaliteta sustava pada.“ 

Pritom nevjerojatno zvuči podatak da je hrvatska vlast iz domene Ministarstva znanosti i obrazovanja te pripadajućih regulatornih agencija, prije dvije godine zakonski dodatno olakšala osnivanje novih visokih učilišta. „I ne samo da su oslabljeni uvjeti za osnivanje istih, npr. smanjenjem potrebnog prostora po studentu ili ukidanjem mentoriranja. I sustav kontrole nakon osnivanja također je oslabljen, npr. ukinuto je krovno etičko povjerenstvo koje bi kontroliralo instituciju izvana, pa su etička postupanja prepuštena samoj instituciji. Zamislite privatno veleučilište koje je privatna ili gradska tvrtka u kojoj etičke prijestupe kontrolira sam vlasnik", rekao je o tome Stanzer.

Varljivo kažnjavanje pojedinca

Nadalje, snižavanje kontrole odnedavno je pospješeno i ukidanjem izvana vođenog postupka napredovanja nastavnika, pa se može samo zamisliti što će to značiti u kontekstu uznapredovale prakse plagiranja. Naš sugovornik, istraživač sustava hrvatske znanosti i visokog obrazovanja te publicist, smatra da se time ide na ruku privatnim vlasnicima ustanova i pripadnicima vlasti, pri čemu im visokoškolski stupnjevi i nastavna zvanja predstavljaju pitanje prestiža, ali i uvjet za neke upravljačke funkcije: „Čini se da te titule jako rado, i moguće lakše, ostvaruju na manjim, manje kontroliranim, i od njih stranački vođenim visokim učilištima.“

Po mišljenju Damira Stanzera, taj smjer se za kvalitetu i dignitet diplome i akademske naobrazbe pokazuje katastrofalnim u Hrvatskoj susjednim državama. On se stoga čudi kako je RH, umjesto da nauči nešto iz tih primjera, tako lako krenula u nekom sličnom smjeru. U razgovoru pak s prof. dr. Karin Doolan, sociologinjom sa Sveučilišta u Zadru, o tome smo čuli da se rasprave o upitnosti neke diplome često svode na presude o karakteru i sposobnostima nositelja kvalifikacije. Te se presude ponekad iskazuju kao blaža ismijavanja, ponekad i oštre osude – primjećuje ova znanstvenica, inače s fokusom na sjecištu društvenih nejednakosti, obrazovanja i katastrofa. 

„No takvim se kažnjavanjem pojedinca“, dodaje ona,“ iz vida gubi važna uloga institucija čija je zadaća osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju. Tu ne mislim samo na odgovornost visokoškolskih institucija i njihovih internih procedura za pružanje kvalitetnih studijskih programa, već i na odgovornost institucija odgovornih za vanjsko vrednovanje kvalitete. Ako se rigorozno i transparentno pristupa akreditaciji i reakreditaciji studijskih programa i priznavanju kvalifikacija, sumnjivih diploma ne bi smjelo biti. Tim komentarom zapravo želim podvući problem direktnog ili indirektnog suučesništva u neetičnim akademskim praksama.“

Nedostatne parcijalne izmjene

Prema njezinu uvidu, slično je i s problemom plagiranja u visokom školstvu. Pojedinac, naravno, snosi odgovornost za plagiranje, i razumljive su sankcije na individualnoj razini. „Ipak, tu bi odgovornost trebalo snositi i povjerenstvo ili recenzenti, ako su pozitivno ocijenili plagirani rad“, rekla nam je Doolan, napominjući da se kvalitetu visokog obrazovanja definira na različite načine, od usko instrumentalnog stjecanja vještina potrebnih za tržište rada, do njegovanja društvenih vrijednosti poput pravednosti i uključivosti, uz iznimnu važnost aktualnih rasprava koje kvalitetu povezuju s etičkim standardima.

„Vijeće Europe to simbolično čini tezom da visoko obrazovanje ne možemo smatrati visokokvalitetnim ako se svi u njemu ne ponašaju etično. Po meni to uključuje strogo raščišćavanje raznih institucija s korupcijom, nepotizmom, plagiranjem, klijentelizmom, seksualnim uznemiravanjem, a ne njihovo prešućivanje ili umanjivanje, čemu kod nas često svjedočimo“, zaključila je Karin Doolan. No time je ujedno povisila prag nužnih uvjeta za funkcioniranje ukupnog sustava visokog obrazovanja u RH, upozoravajući da parcijalne izmjene nisu dostatne. Za početak, međutim, bilo bi više nego uputno da se protagonisti na dotičnoj sceni prestanu rugati drugima, te malo porade na vlastitim nedostacima.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu