Prateći hrvatske medije, može se steći dojam da se bosansko-hercegovački izbori dešavaju negdje daleko, u nekoj sasvim stranoj zemlji, a ne u neposredom susjedstvu. Za razliku od BiH, gdje se zainteresiranost Zagreba za ishod izbora, i čak direktna umiješanost Hrvatske u bosanskohercegovački izborni proces, smatraju očiglednima i samorazumljivima, u hrvatskoj su javnosti ovogodišnji Opći izbori u BiH sporedna tema, tek jedna od mnogih drugih tema o zbivanjima u inozemstvu.

Istovremeno, hrvatski predsjednik vlade Andrej Plenković neposredno pred izbore posjećuje završni predizborni skup HDZ-a Bosne i Hercegovine u Mostaru i poziva na što veći izlazak na birališta naglašavajući kako je važno da "Hrvate zastupaju legitimni predstavnici" čime bi se "trebao ojačati i omogućiti još ravnopravniji položaj hrvatskog naroda u BiH".

Na taj način on signalizira angažiranost Zagreba oko Hrvata u BiH, koja je međutim uglavnom simboličke naravi.

Ratni savez nacionalista

Ta ambivalentnost nije nešto novo u odnosu Hrvatske, kao tzv. 'matične zemlje' prema pripadnicima hrvatskog naroda u susjednoj državi. Nedosljednost i proturječnost već su desetljećima najizraženija obilježja hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Još tokom rata 1990-ih je u Hrvatskoj pravljena razlika između pripadnika hrvatskog naroda u Hercegovini i onih iz Posavine ili središnje Bosne.

Dok su hercegovački Hrvati važili za tzv. 'prave Hrvate', "Hrvati iz Posavine su bili marginalizirani i doslovce decimirani - dakle žrtvovani", kaže u razgovoru za DW zagrebački filozof i politički analitičar Žarko Puhovski.

Iz većine gradova izvan Hercegovine je došlo do iseljavanja hrvatskog stanovništva. No, Puhovski napominje, to etničko čišćenje je hrvatskim nacionalistima odgovaralo. "Tu je došlo do strategijske suglasnosti između hrvatske i bošnjačke nacionalističke politike, a računajući srpsku stranu u Republici Srpskoj i suglasnosti sa njima", kaže Puhovski.

Posebnu su ulogu tu imali Hrvati iz tzv. 'Bosne srebrene'. "Pogotovo vjernički puk i svećenstvo su bili radikalno na strani BiH kao cjeline, kao zajednice, i time su bili smatrani nekom vrsti indirektnih ili čak direktnih izdajica hrvatskog nacionalnog interesa, koji sebe stalno doživljava kao onog koji teži ujedinjenju svih Hrvata u jednoj državi kao konačnom cilju", smatra Puhovski.

Zbrka s identitetima

Izrazito uočljiva je ta ambivalentnost u stavu većeg dijela stanovništva Hrvatske, prije svega onih, koji nemaju porodične veze sa BiH, naspram svojih sunarodnjaka iz susjedne zemlje.

Posebnu ulogu tu igraju Hrvati iz Hercegovine. Dok se s jedne strane o njima još iz ratnih vremena pričaju posprdni vicevi, na njih se gleda s visoka i paušalno ih se omalovažava s tipičnom purgerskom malograđanskom uobraženošću. S druge ih se strane cijeni kao zaslužne branitelje, poštuje i prihvaća kao uspješne poduzetnike ili čak bira više puta uzastopno na izborima kao popularne političare - poput, čini se, vječnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je rođen u Grudama.

Svojevrsni vrhunac te zbunjenosti je bio vidljiv prilikom dočeka hrvatske nogometne reprezentacije nakon osvajanja drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, smatra Puhovski. Kreator tog, do sada najvećeg uspjeha hrvatskog nogometa, trener bosanskohercegovačkog podrijetla Zlatko Dalić iz Livna, rekao je kako 'mi imamo samo jednu domovinu za koju se borimo', mada barem on ima najmanje dvije, napominje zagrebački filozof.

U Hrvatskoj se Hercegovci na neki način doživljavaju kao dio rodbine koji možda nije najdraži i kojeg se možda pomalo i sramimo, ali koji na kraju krajeva ipak nekako spada u zajednicu. No, kamo oni doista spadaju, to često ni samim Hrvatima iz Hercegovine nije sasvim jasno. Pretežna većina ih ima dva državljanstva i dvije putovnice, u školama širom Hercegovine se uči iz školskih udžbenika iz Hrvatske, kuna je kao platežno sredstvo široko prihvaćena. A bivši pripadnici HVO-a traže da im se priznaju prava branitelja iz Domovinskog rata u Hrvatskoj, a da pritom nije jasno koju su to domovinu oni u BiH branili, pa se nameće dojam kako oni Bosnu i Hercegovinu, u kojoj žive i odakle potječu, i ne doživljavaju svojom zemljom. Ili možda samo selektivno - po potrebi.

Daleko je Zagreb

No ni službena hrvatska politika tu nije od velike pomoći. Dok se s jedne strane od bh. Hrvata traži da ostanu u zemlji i bore se za punu ravnopravnost unutar političkih institucija BiH, s druge ih se strane poziva u Hrvatsku, gdje zbog iseljavanja postoji kako demografski manjak, tako i manjak kvalificirane radne snage.

Posebno je taj paradoks hrvatske politike vidljiv u problemu granica. Hrvatska mora, kako bi bila primljena u šengenski sustav, provoditi strogu i konzekventnu kontrolu granica. No to se međutim pokušava sa svih strana sabotirati, jer najvećim dijelom te granice su i s jedne i s druge strane hrvatski stanovnici dviju država koji su navikli da međusobno bez problema komuniciraju i prelaze, i koji obje strane smatraju svojima.

No o nekim teritorijalnim pretenzijama Hrvatske naspram BiH nema govora, to uopće nije tema ni na kojoj politički relevantnoj razini, smatra Žarko Puhovski. Hrvatski interes prema susjednoj zemlji je po njegovom mišljenju vezan prije svega uz dvije teme. S jedne strane je to pitanje granica i priključenje Hrvatske šengenskom sporazumu.

"Hrvatska želi postići mir na granici, kako bi pokazala da je u stanju čuvati vanjsku granicu Europe", kaže Puhovski. A Šengen je važan cilj hrvatske vanjske politike.

S druge strane Hrvatska želi podršku, ili barem što je moguće manje odbijanja planova o gradnji Pelješkog mosta. "No da bi se Zagreb doista direktno miješao u bosanskohercegovačke izbore ili u tamošnju politiku, to nije dio sadašnje političke realnosti u Hrvatskoj", uvjeren je Puhovski.

Daytonska konstrukcija BiH svakako jest problem, smatra on, no nema nikakve šanse da bi se u nekoj doglednoj budućnosti tu išta moglo promijeniti, a Hrvatska politika tome i ne teži.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android