Službena Hrvatska je dugo negirala ilegalno vraćanje izbjeglica u BiH. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je sada osobno na švicarskoj televiziji potvrdila da takve prakse postoje. Humanitarne organizacije su u šoku.
Oglas
Najvažniji vanjskopolitički cilj Hrvatske je pristup Šengenskom prostoru u sljedećih godinu dana. To hrvatski političari ponavljaju prilikom svakog posjeta Njemačkoj. No, tko plaća cijenu za slobodu putovanja od Hamburga do Dubrovnika bez graničnih kontrola?
Odgovor na ovo pitanje je u posljednjih 12 mjeseci postajao sve jasniji. Brojna izvješća o brutalnim vraćanjima izbjeglica koje su prešle granicu izvan službenih graničnih prijelaza između Bosne i Hercegovine i Hrvatske svjedoče o tome da je Hrvatska pronašla način kako dokazati svoju spremnost u očuvanju vanjskih granica Europske unije. I izgleda da neki policajci u tome očito prelaze granice dopuštenog: brojni iskazi izbjeglica, među kojima su i djeca koja pokazuju rane i masnice koje su navodno nastale prilikom susreta s hrvatskim policajcima, su u međuvremenu obišli svijet.
Život između mina i smeća
01:53
Većina hrvatskih medija ne poklanja previše pozornosti ovoj drami koja se odvija na nešto više od sat vremena vožnje od Zagreba. Hrvatsko ministarstvo unutarnjih poslova sustavno niječe sva izvješća humanitarnih organizacija i medija o brutalnostima hrvatskih policajaca prema izbjeglicama i tzv. Push-Backs, nasilnom vraćanju izbjeglica preko zelene granice.
Negiranje u Zagrebu, šutnja u Bruxellesu
Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty International u nekoliko je navrata već kritizirala šutnju europskih institucija na sve učestalija izvješća o povredi ljudskih prava na hrvatskoj granici. „Europske države zatvaraju oči pred napadima hrvatskih policajaca i istodobno financiraju ove aktivnosti", priopćila je Amnesty International još u ožujku.
Otkako su novinari švicarske televizije SRF u svibnju dokumentirali ilegalna vraćanja izbjeglica natrag u Bosnu i Hercegovinu, hrvatskim vlastima je postalo još teže prešućivati i skrivati ove postupke.
No to hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović nije spriječilo da početkom srpnja pri obilasku pogranične policije prisutnim novinarima objasni porijeklo novinarskih izvješća o brutalnosti policajaca. „Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede. Dakle razmišljajte o tome kad čujete svakojake priče da su naši policajci brutalni. Nisu! Apsolutno vam jamčim za to!"
Push Back se tada negiralo uz paušalnu opasku kako se ionako ne radi o ratnim izbjeglicama nego o ekonomskim migrantima.
Lapsus pred kamerama?
No nekoliko dana kasnije, tijekom posjeta Švicarskoj i intervjua istoj onoj televiziji koja je prije nepuna dva mjeseca dokumentirala prisilna vraćanja preko zelene granice, hrvatska predsjednica je ipak priznala postojanje Push-Back prakse.
"Raspitala sam se kod ministra unutarnjih poslova, ravnatelja policije i policajaca na terenu i oni su mi potvrdili da ne koriste silu koja bi bila pretjerana. Naravno da je potrebno malo nasilja kada provodite Push-Back, ali morate vidjeti i kakav je to teren”, odgovorila je hrvatska predsjednica pred uključenim kamarama javne televizije SRF. I time potvrdila upravo ono što ostali hrvatski političari demantiraju mjesecima.
Jelena Sesar iz Amnesty Internationala okarakterizirala je ovu izjavu hrvatske predsjednica „šokantnom". „Prema međunarodnom i EU pravu skupna protjerivanja i Push-Backs su uvijek ilegalni", rekla je Sesar u izjavi za DW. Ona pokušaj hrvatske predsjednice da Push-Backs proglasi legalnom metodom ocjenjuje skandaloznim. Amnesty International traži od Europske komisije da izvrši pritisak na Hrvatsku kako bi prekinula praksu na bosansko-hrvatskoj granici.
Europska komisija je na upit DW-a da komentira izjavu hrvatske predsjednice na švicarskoj televiziji nakon 24 sata odgovorila kako to „ne želi komentirati".
Golgota migranata na Vučjaku
Čini se da golgota migranata na brdu Vučjak kod Bihaća nikoga ne zanima. Nesretnim ljudima, osim institucionalne brige, nedostaju hrana, lijekovi, liječnici, struja, WC... Među njima ima i djece.
Foto: DW/D. Planert
Migranti odvoženi autobusima
U Bihaću je, pored kampa Međunarodne organizacije za migracije (IOM), na jednoj livadi već kampiralo 500 migranata. Oni nisu registrirani od strane IOM-a, tako da ne mogu dobivati hranu i njegu. U petak 14.lipnja u popodnevnim satima stigli su policijski autobusi i ti ljudi su pozvani da se ukrcaju u njih.
Foto: DW/D. Planert
Novi smještaj
U Bihaću procjenjuju da na području tog grada boravi šest do osam tisuća migranata, što odgovara 20 posto tamošnjeg stanovništva. Kampovi su premali da ih sve prime i mnogi borave u napuštenim kućama. Svakodnevno se spominju provale u kuće. Zavladao je osjećaj nesigurnosti, potaknut i društvenim mrežama na Internetu. Autobusi su se zaustavili 10 kilometara izvan grada na makadamskom putu.
Foto: DW/D. Planert
Dolazak na Vučjak
Ovo mjesto je više desetljeća služilo za odlaganje gradskog smeća. Preko smetlišta je tek navučen sloj zemlje. Stanovnici pričaju da se sve češće pojavljuje deponijski plinovi, poput metana. Granica EU-a je odavde udaljena samo pet kilometara, a između su minska polja. Ovdje postoje samo smrad, tri šatora i rezervoari za pitku vodu. Nema WC-a, tuševa, struje, kao ni medicinske skrbi.
Foto: DW/D. Planert
Abdul Rahim Bilal
Istovaren je iz jednog policijskog kombija. Zadrhtao je, vrisnuo od boli i s njim se više nije moglo razgovarati. Ostao je ležati u prljavštini, držeći ruke u predijelu slijepog crijeva. Autobus je krenuo. Nakon energične reakcije jedan drugi policajac je pozvao hitnu pomoć, koja je stigla tek za pola sata. Tri dana kasnije, prema informacijama iz bolnice, Abdul Rahim Bilal je otpušten.
Foto: DW/D. Planert
800 ljudi na odlagalištu smeća
U samo nekoliko dana policija je sve više migranata dovozila na Vučjak. Hvatala ih je svuda po gradu, u sporednim ulicama, na željezničkim prugama, posvuda. U gradu se sada može vidjeti tek mali broj migranata. Mnogi građani Bihaća osjećaju se napušteni od strane EU-a i vlade u Sarajevu. "Sada smo sami sebi morali pomoći", kažu oni.
Foto: DW/D. Planert
Kruh i juha
Većina ovih mladića dolazi iz Afganistana, Pakistana i Sirije. Zatim slijede Indija, Egipat i Gaza. Ovdje od lokalnog Crvenog križa dva puta dnevno dobivaju kruh i juhu. Predstavnici IOM-a su bili ovdje i otišli. Nisu ništa učinili.
Foto: DW/D. Planert
Crveni križ se nada pomoći
Suradnici lokalnog Crvenog križa u Bihaću kažu da za zbrinjavanje izbjeglica ili kupovinu sanitetskog materijala ne dobivaju novac od vlade u Sarajevu i IOM-a. Zbog toga je prije nekoliko dana upućen poziv građanima Bihaća, s molbom da doniraju hranu.
Foto: DW/D. Planert
Ratni priče
Neki migranti s Vučjaka su na putu deset tjedana, a neki čak tri godine. Oni pričaju o ratu u Siriji, terorističkim napadima i policijskoj samovolji u Pakistanu i raketama ispaljenima na Gazu. "Da je bilo moguće živjeti u našoj zemlji, ne bismo sada bili ovdje."
Foto: DW/D. Planert
Nema više snage
Jouma Al Hamid je u Siriji bio u jednom od Assadovih zatvora. On dolazi iz okoline Idliba. Na putu je već tri godine, godinu dana proveo je na Lesbosu u kampu Moria. "Ne mogu više", kaže ovaj 26-godišnjak. „Želim samo živjeti u kući, ništa više. Ovdje se bojim. Bojim se policije, kao i kriminalaca." Krijumčari traže 3.000 eura. On ih nema.
Foto: DW/D. Planert
This ist not a camp…
Oni žele da ih čuju. Ovo je njihov vapaj. Zbog toga sam sa sobom ponio papir i olovku. Jedna gospođa iz jedne francuske organizacije za ljudska prava napisala je ovo čitko umjesto njih. Očajnički pokušaj da dobiju pomoć.
Foto: DW/D. Planert
Bez prava
Hassan Ali je deportiran na Vučjak, iako je kod IOM-a registriran kao migrant i dobio je mjesto u kampu Bira. On kaže: "Policija me uhitila u gradu. Kad sam im pokazao svoju IOM-karticu i rekao da sam smješten u Biri, rekli su mi da će me udariti ako to još jednom ponovim. Potom su me doveli ovdje. Zašto? To ne znam."
Foto: DW/D. Planert
Obrok u prljavštini
Hrana Crvenog križa se sastoji od dvije oskudne juhe dnevno. Ovdje nema struje, nema toaleta, nema tuševa i ne postoji mogućnost pranja odjeće. Gotovo svi imaju osip, izgrebane dijelom gnojne rane, krvava stopala i noge. Ovdje nema liječnika. Bolničari Crvenog križa kažu kako nemaju dovoljno materijala za brigu o ovim ljudima.
Foto: DW/D. Planert
Dijete na smetlištu
Najmlađi "stanar" ovog kampa ima 12 godina. On zapravo pripada kampu Bira ili jednom od hotela u kome su smješteni žene i djeca. Policija ga je također pokupila u gradu i dovela na Vučjak. Strategija prenatrpanog grada Bihaća je jasna: "Nestanite odavde." Krivci za to su odgovorni u EU-u i Sarajevu.
Foto: DW/D. Planert
EU sve zna
Europska unija ne može reći da nije ništa znala. Dva vojnika EUFOR-a su bila na Vučjaku i sve su vidjeli. Oni će o tome obavijestiti svoje glavno sjedište. Ova situacija jako podsjeća na rat u Bosni i Hercegovini. Bihać je bio "zaštićena zona UN-a", samo na papiru. Tada su ovdje boravili promatrači UN-a. Oni nisu učinili ništa. Isto kao i EUFOR danas.
Foto: DW/D. Planert
14 slika1 | 14
Europski graničari
Pritom je već prije godinu dana bilo jasno da Hrvatska preuzima ulogu „graničara EU-a". Usred žestoke svađe između njemačke kancelarke Angele Merkel i njezinog ministra unutarnjih poslova Horsta Seehofera o budućnosti izbjegličke politike, hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović posjetio je Berlin. I tom je prilikom ponosno izjavio: „Hrvatska, to je u međuvremenu svima poznato, ima najbolje pogranične policajce u ovom dijelu Europe".
U međuvremenu Push-Backs „s malo nasilja" na bosansko-hrvatskoj granici idu dalje.