Kad je propala Jugoslavija, a Hrvatska donijela prvi Ustav, sloboda mišljenja i izražavanja misli, zabrana cenzure i slobodno novinarstvo bili su neki od najviših proklamiranih društvenih ideala. Gotovo 30 godina kasnije, ti su ideali i dalje upisani u Ustav, ali Hrvatska se ne uspijeva oteti iz čeličnog zagrljaja (post)totalitarnih umova.

U Hrvatskoj 2019. godine cenzura je življa no ikad, novinarstvo nije slobodno, postoji sloboda mišljenja, ali se ono rijetko može nekažnjeno slobodno izražavati. Naravno, u državi u kojoj politika uporno nastoji čvrsto kontrolirati sve segmente života zajednice - na svim razinama, bilo bi iluzorno očekivati kako će novinarske i medijske slobode biti pošteđene represije. Pogotovo kad znamo da bi upravo ono trebalo biti jedan od glavnih mehanizama kontrole vlasti. Vlasti koja nikom ne dopušta da je kontrolira.

Daj Plenkoviću vlast pa ćeš vidjeti kakav je

Kad je Andrej Plenković, prije dvije i pol godine preuzimao HDZ i vladu (tad poznat javnosti isključivo kao umjereni, demokratski nastrojen HDZ-ov „briselski igrač"), očekivalo se kako će Hrvatsku s revizionističkih stranputica Tomislava Karamarka, vratiti na europski put. Plenković je bio „dečko koji obećava", za kojeg se smatralo da je istinski demokrat, da razumije što znači politička odgovornost i koliko su partitokracija, korupcija i klijentelizam razarajući za Hrvatsku; da razumije ljudska/građanska prava i slobode; važnost ekonomskih sloboda; da je vjeran antifašističkoj Europi i da će, naravno, sve to primjenjivati u praksi.

Bilo je dovoljno da se dočepa vlasti pa da se pokaže kako su sve te pretpostavke, nažalost, bile pogrešne, pa umjesto da se danas govori o zemlji u kojoj se demokracija, ekonomija i građanske slobode razvijaju i rastu, svi govore samo o 'orbanizaciji' Hrvatske. Kad je riječ o Plenkovićevom odnosu prema slobodi novinara i medijskim slobodama, puno govori činjenica da je bivši obavještajac, Robert Kopal, istovremeno premijerov specijalni savjetnik za nacionalnu sigurnost i šef stranačkog Odbora za medije i informiranje. U društvima kojima vladaju totalitarni umovi informiranje i tajne službe vezani su pupčanom vrpcom.

Stanje novinarskih i medijskih sloboda doslovno svakim danom biva sve gorim. Cenzura, prijetnje, zastrašivanja, tužbe i otkazi su svakodnevica. Plenković uporno tvrdi kako je to smiješno.

Slučaj Klancir: tužbe, zastrašivanje, prijetnje

Prošlog tjedna, baš nakon uličnog prosvjeda Hrvatskog novinarskog društva zbog 1163 aktivna sudska postupka protiv hrvatskih novinara i neodržive situacije na državnoj televiziji, policija je upadom u redakciju portala Net.hr odlučila utvrditi identitet novinarke Đurđice Klancir. Riječ je o osobi koja je kao istraživačka novinarka sudjelovala u stvaranju suvremenog hrvatskog novinarstva, koja je u 30 godina karijere bila glavna urednica niza vodećih medija (jedno vrijeme je bila i dopisnica DW-a), čiji lik i djelo javnost, itekako dobro poznaje.

Kako bi opravdao ovaj dosad neviđeni oblik zastrašivanja novinara po redakcijama, vrh policije se toliko zapleo u lažima da te laži na kraju nisu raskrinkavali novinari nego policijski sindikalisti u pokušaju da zaštite dignitet vlastite profesije. Plenković u slučaju Klancir nije vidio ništa sporno, a ministar pravosuđa otišao je toliko daleko da je hladnokrvno izjavio kako je možda policija išla u redakciju utvrditi identitet novinarke radi dojave o bombi?!

Formalni razlog policijskog utvrđivanja identiteta jedine novinarke koja se zove Đurđica Klancir bila je tužba župana sisačko-moslavačkog zbog njezinih tekstova o njegovoj političkoj praksi. Župan Žinić prijatelj je šefa zagrebačke policije, čiji su ljudi i postupali u slučaju Klancir. Đurđica Klancir jedna je od rijetkih političkih komentatorica koja se u tekstovima ne divi premijeru Plenkoviću i vladajućoj garnituri, a jedna je od rijetkih koja je kritizirala i Kopala, čijim su analitičkim sposobnostima zadivljeni brojni medijski djelatnici.

Novinarski poslušnici, u pravilu, prolaze najbolje

U slučaju Klancir većina medija nije ispunila kontrolni zadatak; osim u slučaju tri-četiri velika medija, uglavnom su izostali komentari vodećih pera i urednika koji bi osudili policijsko zastrašivanje, štoviše, mirno su prihvatili 'istinu' koju im je servirao policijski i politički vrh. Porazno je što policajci u današnjoj Hrvatskoj pokazuju više profesionalnog samopoštovanja od nekih novinara. Zašto je tako?

Prvo, dio utjecajnih medijskih djelatnika svjesno i zbog osobnog probitka odabiru služiti vlastima, nekima od njih je svejedno je li to lijeva ili desna vlast, neki su pak bliski isključivo jednoj ili drugoj opciji. Novinarski poslušnici, u pravilu, prolaze najbolje.

Drugo, od ozbiljnog, neovisnog kritičkog političkog novinarstva ostale su ruševine, novinari koji još uvijek životne prihode (prekarno) ostvaruju u redakcijama i kojima je pritom stalo do novinarstva koje služi narodu, egzistencijalno su ucijenjeni i pritisnuti tužbama, prijetnjama, zastrašivanjima. Ako rade u državnim medijima ili ovise o sredstvima iz proračuna, preživljavanje im posve ovisi o milosti vladajuće stranke i njezinih koalicijskih partnera kojima je stalo samo da pošto-poto ostanu na vlasti. Ako rade u privatnim medijima, ovise o milosti vlasnika koji su mahom financijski povezani s vlašću, koja je postala i najveći oglašivač u državi.

Hrvatskim medijima, baš kao i većim dijelom društva, trenutačno, baš kao i u prošlom stoljeću, vladaju oportunizam i strah. Strah od siromaštva, podle moći, strah od budućnosti. Jesmo li se za to borili?

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android