Kapuljača skriva lice, neupadljiva odjeća. Mladi Rus se boji da ga ne otkriju. Taj osjećaj prati ga već nekoliko mjeseci, otkako živi u glavnom gradu Gruzije Tbilisiju. Nikita mu nije pravo ime, ali ne želi da nam ga oda. Do prošlog februara je ovaj Rus studirao u Moskvi. Kaže da je njegovo školovanje plaćalo Ministarstvo odbrane, obezbijedili su mu mjesto u studentskom domu. Obavezao se da će poslije završenog studija tri godine biti u armiji. „Ugovor sam tada potpisao iz gluposti. Mnoge stvari mi nisu bile jasne. Mislio sam – dobro, protraćiću tri godine u vojsci, ali ću zato obezbijediti moje studiranje".  

Kada je dobio poziv u vojsku, Nikita je dao otkaz u vojnoj službi, ali to nije prihvaćeno. Vojska mu je ponudila kompromis. „Premjestili su me na poziciju u rukovodstvu, da administrativno pomažem komandantima. Ali, u septembru su me premjestili u novu službu u kojoj radim sa vojnom tehnikom i gdje, u slučaju neprijateljskog napada, moram da se borim”.  

Nikita je shvatio da svakog trenutka mogu da ga premjeste u Ukrajinu. Odlučio je da napusti Rusiju. Pobjegao je u Gruziju."Nisam htio u rat. Bjekstvo je bila moja jedina šansa". Bilo mu je jasno šta rizikuje: „Cijelog života ću se skrivati od Rusije, nikada se više ne mogu vratiti. Ne bojim se da umrem ili da me zatvore. Ali neću da ubijam ljude".  

- pročitajte i ovo:  Mali broj ruskih dezertera dobio azil u Njemačkoj

Hiljade optuženih za dezerterstvo pred sudovima 

Nikita nije jedini koji tako misli i postupa. Organizacije za zaštitu ljudskih prava ukazuju na hiljade sudskih procesa zbog navodnog dezertiranja. Zapravo je broj dezertera još veći, smatra Grigorij Sverdlin iz nevladine organizacije „Idite Lesom". U slobodnom prevodu ime organizacije bi glasilo „Hvatajte maglu". Ta organizacija pomaže bjeguncima da izbjegnu ratnu vojnu službu i napuste zemlju.  

Sverdlin kaže da se jedni boje mobilizacije, a drugi su već bili na frontu i ne žele više da se bore. „Dobijamo mnogo izveštaja o haosu koji vlada na frontu. Ponekad niko ne zna gdje su zapovjednici. Jedni pričaju da su ih naprosto ostavili usred polja, potpuno prepustili njima samima, bez komande. Kažu da novajlijama niko ne prenosi znanje, obuka se sastoji samo od toga da se jedan jedini put puca iz mašinke".  

Prošle jeseni, kada je počela mobilizacija, brojni regruti su na društvenim mrežama postavili video zapise o lošem stanju u logorima za obuku i na frontu. Igor Sandžijev, četrdesetšestogodišnji građevinski radnik o tome govori pod punim imenom i prezimenom: Ovaj Rus danas živi na zapadu Kazahstana.  

„Lutrija zvana rat" 

Vojska ga je pozvala prošle jeseni da bi navodno aktuelizovala lične podatke. Samo što je ušao u njihovu kancelariju, dali su mu rješenje da iste večeri pođe na poligon za obuku, a poslije nekoliko nedjelja – u rat. Igor se osjećao kao da je upao u klopku. Odlučio je da pobjegne: „Za meine je ulog bio – sve ili ništa. Ili ću na višegodišnju robiju kao dezerter ili ću da umrem negdje u Ukrajini. Radije ću u zatvor. Neću da preuzmem rizik, neću da igram tu lutriju zvanu rat, koju priređuje predsjednik Putin". On dodaje da je to smrtonosna igra. Prema medijskim izvještajima u ratu je već poginulo na desetine hiljada Rusa. Radi se o nepotvrđenim podacima.  

Mnogi, koji su dobili poziv za mobilizaciju, bili su očevi. Mnogi su se javili dobrovoljno jer su računali na dobru zaradu. Igor je takođe sa juga Rusije, iz Republike Kalmikije. "Mogućnosti zarade su kod nas ograničene. Ne isplaćuju plate. Rat je za mnoge jedina mogućnost da poprave svoj budžet. Jednom će kćerka uskoro početi da studira, drugi je stavio kuću pod hipoteku, treći hoće da kupi auto".  

Za Igora je Kazahstan drugo po redu utočište. Najprije je pobjegao u Bjelorusiju, ali ga je tamošnja policija vratila na ruski poligon za obuku kod Volgograda. Pobjegao je još jednom, ovaj put u Kazahstan, u grad Uralsk. Postavio je zahtjev za dodjelu političkog azila, ali je odbijen. Sud je naveo da njegov slučaj ne ispunjava uslove za dodjelu statusa izbjeglice. Osim toga, osuđen je na uslovnu kaznu zatvora od šest mjeseci zbog ilegalnog prelaska granice. Igor se žalio, žalba je odbijena. Sada mu prijeti deportacija u Rusiju.  

„Čekaju me rat ili robija"  

Zamjenik direktora Međunarodne kancelarije za ljudska prava u Kazahstanu Denis Živago kaže da Igorev slučaj nije izuzetak. Više od dvadeset Rusa čekaju na odluku o zahtjevu za dodjelu azila. „Ti ljudi nisu ilegalno došli preko granice, borave potpuno legalno u Kazahstanu, ali neke traže (u Rusiji), drugima je izrečena zabrana odlaska u inostranstvo. Pokušavaju da nađu drugi način da se domognu neke treće zemlje".  

Igor Sandžijev nema iluzija o svojoj budućnosti. „Čeka me ili zatvor ili rat u Ukrajini. Upravo državni mediji Rusima objašnjavaju da na frontu nema dovoljno ljudi i da bi vojno sposobni muškarci morali da se bore”.  

I Nikita u Gruziji ima neizvjesnu budućnost. On se u zemlji osjeća nesigurno. Kaže da ljudi nisu loši i da se Gruzijci ne odnose loše prema njemu kao prema Rusu. "Ali ja se ovdje još uvijek bojim ruske države. Ponekad imam košmarne snove u kojima moj stari šef zvoni na vratima i kaže da pođem sa njim, da su me našli".  

Oba Rusa, i Igor i Nikita u svakom slučaju žele da ostanu u inostranstvu, koliko god mogu.  

 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu