„Želim ti lijep dan, kompiću!“, rekao je jedan američki vojnik na video filmu koji je nedavno dospio u javnost i na kojem se vidi manja grupa marinaca kako uriniraju na mrtva tijela ubijenih Afganistanaca. „To ti je kao jedna vrsta „zlatnog tuša“, nadovezao se drugi vojnik prilikom iste radnje. Kratki video film (39 sekundi) su američki marinci sami snimili.

Što su pri tome mislili? Što ih je navelo na ovaj čin? Kako je moguće da su isključili, kako se čini, i posljednji trunak morala? Odgovor na ova pitanja pokušao je proteklih dana dati i psiholog Phil C.Langer. On je prije dvije godine bio u Afganistanu i tamo razgovarao s vojnicima njemačkog Bundeswehr-a o njihovom pogledu na situaciju u kojoj se nalaze. „Moram kao prvo upozoriti da nikako ne bi bilo dobro kad bismo posezali za pojednostavljenim objašnjenjima“, rekao je Langer.

Po njegovom mišljenju, počinitelje se ne bi smjelo prebrzo proglasiti psihičkim bolesnicima s određenim poremećajima te da su na osnovu njih u stanju vršiti djela poput američkih vojnika. „Isto tako bi bilo prejednostavno reći kako u ratu nasilje postaje nešto normalno. Mislim da problem leži puno dublje“, mišljenje je Phila C. Langera.

Mučenja kao kompenzacija?

„Živimo u društvu u kojem su ubojstva apsolutni tabu. Nasilje kao takvo isto tako nije nimalo društveno prihvaćeno. I sad si pokušajte zamisliti što to znači za vojnike koji iz modernog, demokratski uređenog društva dolaze u rat, u situaciju u kojoj se, dapače, od njih traži da primjenjuju nasilje. To je jedna nevjerojatno velika promjena: od civilizacijskih normi nenasilja i slobode ka militantnim normama spremnosti na nasilje. To u psihološkom smislu predstavlja strašno opterećenje i veliku dilemu“, objašnjava psiholog Langer.

On dodaje kako je upravo ova dvojba vojnicima teška i kako treba proći vremena dok se ne snađu u novoj situaciji. To međutim nimalo ne opravdava činove ili događaje kao što je primjerice ovaj najnoviji, uriniranje na ubijene kao ni poziranje njemačkih vojnika s mrtvačkim lubanjama ili pak mučenja u američkom vojnom zatvoru Abu Ghraibu. Međutim, kako kaže Langer, djelovanja poput ovih mogu se tumačiti kao jedna vrsta kompenzacije.

Pa ipak, primjenom općih ljudskih prava kao i međunarodnog humanitarnog prava, ovakvi slučajevi bi ipak morali biti spriječeni. Po mišljenju psihologa Langera, upravo bi poznavanje ovih pravila i zakona moralnih vrijednosti trebali biti jače integrirani u izobrazbu i školovanje vojnika. S druge strane, on ipak ne vjeruje da primjerice američki vojnici nisu znali da čine nešto nedozvoljeno i nedopustivo. „To dokazuje upravo činjenica da su se pri tome fotografirali“, kaže on.

Savršeni rat

Isto tako, predstavljanje neprijatelja u medijima kao nečovjeka, kao kriminalca vodi po Langerovom mišljenju također do nedopustivog nasilja. „Skiciranje talibana kao osoba nejednakih s drugim ljudima, vodi do toga da vojnici prelaze granice uobičajenih konvencija“, kaže on.

Do sličnog je zaključka došla i Sabine Mannitz iz Hessenske zaklade za mir i istraživanje sukoba. U članku objavljenom još 2005. godine ona navodi kako američka javnost zasigurno ne bi tako ravnodušno reagirala da se u slučajevima mučenja poput onih u Guantanamu radilo o njezinim vlastitim građanima (a ne o Iračanima, Afganistancima) ili da su se ti događaji dogodili u SAD-u a ne izvan njega.

No, rat bez ovakvih predodžbi o neprijateljima, rat u kojem bi se poštivale moralne i etičke vrijednosti se teško može zamisliti, vrlo vjerojatno nije ni moguć. Ali usprkos tome, kako kaže Mannitz „poštivanje humanitarnih vrijednosti i prava zahtijeva i u najekstremnijim situacijama punim nasilja primjenu civilizirane samokontrole“. Pa ipak, poštivanje ljudskih prava i nasilje, vojnički dril i samokontrola, razmišljanje, refleksija i čisto funkcioniranje – pojmovi poput ovih stajat će očito još neko vrijeme (ako ne i zauvijek) oprečno jedni prema drugima.

Autor: Laura Dönig / Željka Telišman

Odgovorni urednik: Svetozar Savić