Na prvi pogled neke stvari ne pašu zajedno: s jedne strane ministar privrede jednako kao i vodeći ekonomski instituti najavljuju oživljavanje konjukture, dakle potražnje unutar zemlje, bez istovremenog povećanja broja radnih mjesta. A sada IG Metall zahtijeva pet posto veću plaću! Zar sindikat želi da još više radnih mjesta naposti Njemačku? Zar ne vide na pri mjeru AEG-a da se čak i profitabilna radna mjesta sele na istok?

Vec godinama poslodavci ponavljaju istu priču: domaća proizvodnja je suviše skupa u odnosu na cijene na svjetskom tržištu. Najveći problem za našu veću konkurentnost su prevelike place i uz plaće vezani izdaci.

To se tako često ponavlja, da su mnogi u to već povjerovali. Stvarnost je, međutim, drugačija: za privrednu uspjeh nije odlučujuć iznos plača, već omjer plaća i proizvedene robe – dakle produktivnost. A u Njemačkoj se ona nalazi u stalnom porastu. To dovodi do veće konkurentnosti na svjetskom tržištu, i do toga da je Njemačka već godinama svjetski prvak u izvozu,l daleko ispred primjerice Francuske ili Italije. Svake godine firme biljeze sve vecu dobit.

A što imaju zaposleni od toga? 2005. godine su plaće porasle za 1,3 %, dok je porast cijena iznosio 2 %. To znači realni pad kupovne moći za 0,7 %. Drugim riječima: u Njemačkoj ne postoji problem konkurentnosti, ali zaposleni imaju jedan problem: njima je na raspolaganju sve manje novca u džepu. Istovremeno im se stalno prijeti selidbom radnih mjesta u inozemstvo. I od njih se traži da djelomice sami plaćaju penziono osiguranje, zbog prenapregnutosti socijalnih sistema. Da li tu još nekoga čudi da se konjuktura ne oporavlja?

Godinama se propovjeda štednja i ustezanje. To je bilo uspšješno – za lisnice burzovnih špekulanata. Ali ne i za zaposlene. Zbog toga mene čudi da nekoga čudi da sindikati rade ono zbog čega su i osnovani – naime da štite interese zaposlenih. Između ostaloga i kada se radi o visini njihovih primanja.