„Igrala sam se kad sam bila jako mala, prije svega Super Nintendo i jedan Game Boy Color", prisjeća se Melanie Eilert. Danas, s 33 godine, više ne bi mogla upravljati ovim konzolama jer je bolest koja kod Melanie uzrokuje slabljenje mišića, u međuvremenu uznapredovala.

„Kako se razvija moj tjelesni hendikep, tako je bilo sve teže upravljati konzolama. Bilo je sve napornije igrati kompjuterske igrice. I više nije bilo zabavno", prisjeća se. Nakon toga, kako kaže, dugo razdoblje nije igrala uopće ali od 2017. od kada postoje konzole s mogućnošću individualne prilagodbe kao i posebno podesivi controleri, iznova uživa u kompjuterskim igricama.

Melanie je strastvena igračica i zato je sretna što može ponovno igrati. Ona i piše recenzije novih igrica i zalaže se uklanjanje prepreka za gamere s tjelesnim hendikepom. Vremena kada su kompjuterske igrice bile samo nešto za dječake koji sve vrijeme provode u zamračenom podrumu su iz nas. I imidž po kojem kompjutorske igrice pomažu psihičke poremećaje koji završavaju nasiljem je u međuvremenu gotovo potpuno nestao.Pola stanovnika Njemačke redovito igra igrice a od toga su gotovo polovica žene.

Gaming industrija je polako otkrila i osobe s tjelesnim nedostatkom kao potencijalne kupce. I Melanie Eilert koji se u medijima bori za igrice bez prepreka za hendikepirane je dala svoj doprinos ovom trendu.

- pročitajte i ovo:  Gamescom prvi put virtuelno

Čuti, vidjeti, razumjeti, upravljati

No gdje je zapravo leže problemi za gamere s tjelesnim nedostacima?

Projekt „Gaming bez granica", čiji je nositelj Stručni ured za odnos mladih i medija savezne pokrajine Sjeverne Rajne – Vestfalije, pokušava upravo to saznati i definirati. Kroz zajednički rad s mladima u centrima u kojima se provodi inkluzivna pedagogija, stručnjaci pokušavaju pronaći načina kako omogućiti sve većem broju potencijalnih gamera uživanje u igricama.

Voditeljica projekta Saskia Moes prepreke pri igranju dijeli u četiri kategorije: u kategoriji čujnosti se postavlja pitanje: „Je li igrica titlovana? Pojavljuju li se audio informacije i u vizualnom obliku?"

U kategoriji gledanja stručnjaci provjeravaju stupanj kontrasta kod igrica ili postoje li zvučni signali koji osobama s oštećenjem vida olakšavaju igranje. „Koliko je komplicirana radnja ili sadrži li igrica teško rješive probleme?", pitanja su koja spadaju u kategoriju „razumijevanje".

Je li igrica savladiva i za one koji imaju smetnja s motorikom, pitanje je koje spada u kategoriju „upravljanje". Rezultate testiranja stručnjaci redovito objavljuju na stranici gaming-ohne-grenzen.de. No ovoj stranici se međutim samo nalaze igrice koje su namijenjene djeci i mladima.

Tko želi provjeriti igricama bez prepreka ali za one iznad 18, taj mora posjetiti stranicu gamingmithandicap.de. Stranicu uređuju blizanci Michael i Dominik Bartsch koji ujedno daju savjete za hardver i postavke kod igrica. Braću, koja i sami boluju od distrofije mišića, se na ovom kanalu može promatrati i pri igranju.

Game Controller bez prepreka

Dennis Winkens je bio, kako sam kaže, „gamer od samog početka". U najranijoj mladosti je isprobao sve moguće konzole sve dok sa 17 nakon jedne nesreće nije paraliziran od glave nadolje.

Nakon toga 10 godina nije igrao nikakve igrice: na tržištu jednostavno nije bilo opreme koja bi gamerima poput njega omogućila igranje. Već nekoliko godina Dennis upotrebljava QuadStick, neku vrstu miša koji se upravlja ustima. Ovim pomagalom doduše neće osvojiti svjetska prvenstva ali može igrati na solidnoj razini.

Melanie Eilert, koja još jedino može pokretati desnu ruku, koristi Adaptive Controller, uređaj koji olakšava igranje jednom rukom. No i Dennis i Melanie profitiraju ne samo zbog novog hardvera nego i zbog činjenice da su i igrice u međuvremenu bolje prilagođene potrebama osoba s tjelesnim nedostatkom.

Pucanje naslijepo

„Ja sam bio jednostavno dovoljno znatiželjan za isprobavanje igrica. I tada sam shvatio kako se zaista mogu igrati neke igrice", kaže slijepi ljubitelj kompjuterskih igrica Christian Ohrens. Preko svojih roditelja je došao u kontakt s igraćim konzolama koje su međutim bile stoljećima udaljene od prilagođenosti osobama s tjelesnim nedostacima. Činjenica da ne vidi figure u igri i da ne može u potpunosti pratiti radnju, ga ne zaustavlja u njegovom naumu. On se prije svega orijentira prema zvukovima koji dolaze iz konzole.

Kad je u pitanju igra, Christianu Ohrensu nije prije svega stalo do pobjede nego do opuštanja. Njemu se ne da čekati da sve igre koje želi igrati postanu pristupačne i osobama s hendikepom. Specijalne audio igrice koncipirane posebno za slijepe osobe ga i ne zanimaju.

Još je mnogo posla

Međutim, na tržištu su se u međuvremenu pojavile i popularne, mainstream igrice koje su pristupačne i slijepom osobama. No isto tako treba reći da igrice poput The Last of Us Part II, koja obiluje akustičnim pomagalima, posebnim tekstovima i automatskim usmjeravanjem kamera, nisu standard nego samo pokušaj da se pokaže što je sve moguće.

Melanie Eilert već zna u kojem smjeru bi trebao krenuti razvoj igrica. „Ono što želim je dobar i prisan kontakt između zajednice igrača s tjelesnim hendikepom i programera kako bi i igrači bili uključeni u proces razvoja igrica. I to direktno u studijima gdje igrice nastaju, bilo kao stalno zaposleni ili ka vanjski savjetnici.

- pročitajte i ovo:  Video-igrice u službi politike

Dennisu Winkensu je stalo do toga da igrice postanu tehnički još jednostavnije. Njegova želja je hardver koji jednostavno funkcionira bez prevelikih prilagodbi.

No kod sadržaja je još puno posla. Ako se i u nekoj od igrica pojavi lik s tjelesnim nedostatkom uglavnom se radi o osobi koja ili predstavlja žrtvu ili ga njegov tjelesni nedostatak karakterizira kao negativca. „Moja bi želja bila da se radi o likovima s tjelesnim nedostatkom koji se normalno uklapaju u priču", kaže Melanie Eilert

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu