Dnevnik Zidojče cajtung se tekstom novinara Florijana Hasela pod naslovom „Samo dalje odavde!" posvetio iseljavanju mnogih ljudi sa Balkana – u potrazi za poslom i zaradom. „Male plate, visoka stopa nezaposlenosti, malo inovacija i rasprostranjen nepotizam, nagone mlade ljude na Balkanu da napuštaju svoje zemlje. Taj korak im pada utoliko lakše što se do ekonomski jakih zemalja poput Njemačke i Austrije brzo stiže; taj korak je fatalan za njihove domovine, jer radno sposobnog stanovništva na Balkanu je sve manje."

„Nigdje u Evropi, mjereno prema broju stanovnika, ne emigrira toliko mladih i najboljih kao što je to slučaj u zemljama bivše Jugoslavije, Albaniji i Grčkoj, Bugarskoj i Rumuniji […] Srbija, sa sedam miliona stanovnika, najveća zemlja nastala na području bivše Jugoslavije, među čak 138 ispitanih zemalja dijeli posljednje mjesto". List prenosi procjenu jednog profesora beogradskog univerziteta prema kojoj danas 3,5 miliona Srba živi u inostranstvu, a tempo iseljavanja se pojačava: 2014. je svoju zemlju napustilo 58.000 Srba – dvostruko više nego 2007.

„U Beogradu tržni centri samo niču – ali drugi gradovi su ekonomsko krizno područje". Autor prenosi prisjećanje jednog električara iz Smederevske palanke gdje je nekada bilo „sedam, osam velikih fabrika" a danas postoji još samo jedna: Goša, za proizvodnju željezničkih vagona, koja tetura od krize do krize i umjesto više hiljada radnika ima još samo njih 350. U proljeće se Goša našla u udarnim vijestima: jedan njen radnik je izvršio samoubistvo jer više nije znao kako da prehrani porodicu. To je dovelo do štrajka u fabrici, koju je (tada kao premijer) morao da posjeti Aleksandar Vučić. Narednih mjeseci vlasnik fabrike će morati da isplati zaostale plate – u ratama".

Pomenuti električar navodi da njegova plata poslije 34 godine rada iznosi 204 evra (u preračunatoj vrijednosti). „On već godinama nije dobio pun iznos plate. Firma u krizi samo njemu duguje 5700 evra". Električar prenosi da njegova porodica može da preživi samo zato što gaji sopstveno povrće, kokoške i svinje „kao i bezmalo svi ostali ovdje". Njegova kćerka i sin su završili studije, ali rade kao prodavci (u pekari i jednom lancu prodavnica elektroopreme) za manje od 400 evra mjesečno. „S obzirom na takve perspektive, mnogi mladi ljudi odlaze iz zemlje".

U tekstu se dalje navodi da je politički nepotizam osnovna odlika sistema Aleksandra Vučića i vladajuće SNS. Navodi se primjer radnice u jednoj „privatnoj banci bliskoj vladi" koja je izgubila posao zato što je „jedan SNS-ovac morao da bude zbrinut". A jedan student iz Niša prenosi: „Kada je Vučić za vrijeme predizborne kampanje došao na Univerzitet u Nišu, profesori su objasnili studentima da ne smiju da kažu ništa protiv Vučića – ako ne žele da izlete sa fakulteta. Moji prijatelji koji su završili studije i traže posao, čuli su da najprije treba da se učlane u SNS. Mnogi od njih su napustili Srbiju", piše između ostalog u tekstu Florijana Hasela objavljenom u Zidojče cajtungu.

Radio Dojčlandfunk je na svom internet-portalu objavio opširan članak „Ćutanje u Srbiji" o tome kako „Srpsko pravosuđe nerado izručuje ratne zločince iz ratova vođenih 90-ih godina međunarodnom sudu u Hagu. Savjet bezbjednosti je to kritikovao prošle nedjelje. Ali i srpski građani i mediji ne pokazuju interesovanje za suočavanje sa tom temom".

Novinar Klemens Ferenkote piše o „fenomenu koji je široko rasprostranjen u čitavom regionu: čim se povede razgovor o pravnom i političkom suočavanju sa zločinima iz ratova vođenih 90-ih godina, zemlje odmah upiru prstom jedna u drugu". Autor navodi da iz Haškog tribunala stižu i optužbe da u Srbiji postoji rastuća tendencija odbacivanja i negiranja sudski utvrđenih činjenica. To se odnosi na Srbiju, ali i druge zemlje bivše Jugoslavije. Po načelu: „Priznajemo naše žrtve, ali ne i vaše!"

Jedna članica Fonda za humanitarno pravo navodi da, „kada se uzme u obzir značaj televizije u informisanju javnosti, naš Fond stalno ukazuje da za više od 14 godina srpska javnost nijednom nije imala priliku da čuje iskaze žrtava, počinilaca i svedoka ratnih zločina, kao ni presudu i to bez obzira na nacionalnost". Ova aktivistkinja kaže da ankete pokazuju da „većina građana Srbije ne zna da navede nijedan slučaj ratnog zločina za koji se nekom sudi pred domaćim sudovima, kao ni institucije koje u tome učestvuju. Za to je kriva u prvom redu država, a potom i mediji, jer upravo u srpskim medijima suđenja za ratne zločine gotovo uopšte nisu prisutna. Kada se zna kolika je kontrola države nad medijima, to neznanje ne čudi."

Slično se izrazila i braniteljka ljudskih prava Nataša Kandić: „Čitavu Srbiju karakteriše specifično stanje duha: vlada ravnodušnost kako prema prošlosti i žrtvama, tako i prema mogućnosti da se nešto promijeni. Ovdje se ćuti, nema kritičke javnosti, nema kritičke riječi (...) Klima u Srbiji je na neki način gora nego 90-ih godina, jer je tada postojala snažna kritička riječ. Sada je nema. Ova javnost, ovi intelektualci – ćute."

Priredio: Saša Bojić